U povodu Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” Zvornik organizovala je niz sadržaja kojim je obilježila ovaj značajan datum u historiji naše zemlje. Jedna od aktivnosti bila je i raspisivanje literalnog natječaja za učenike osnovnih i srednjih škola. Tema za srednjoškolce bila je Sve dok znam odakle sam, nije važno kuda putujem. Iako smo potvrdu da imamo pravo učešća na Natječaju dobili samo nekoliko dana do krajnjeg roka za prispijeće radova, naša Škola je učestvovala sa tri rada. Agić Esma, Lukač Adna i Mehanović Šejma su poslale svoje radove i na taj način pokazale da imaju svijest o značaju datuma Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
Komisija u sastavu: Osman Halilović (predsjednik), Osman Šahbegović (član) i Amer Redžić, (član) donijela je odluku po kojoj je Mehanović Šejma, učenica IIIc razreda Gazi Husrev-begove medrese, osvojila drugo mjesto.
Prvo mjesto osvojila je Lejla Kuljančić, Gimnazija Živinice a treće Mirha Čikarić, Behram-begova medresa iz Tuzle.
Problemi tehničke prirode spriječili su prisustvo naše učenice svečanosti organizirane u povodu Dana nezavisnosti u Zvorniku što ne umanjuje našu radost da smo, kao Škola, bili dio ove manifestacije.
Mirzet Hamzić
U nastavku ove informacije možete pročitati rad Šejme Mehanović na temu: Sve dok znam odakle sam, nije važno kuda putujem
Sve dok znam odakle sam, nije važno kuda putujem.
Jedno ljeto, moji roditelji, brat i ja smo odlučili posjetiti našu porodicu koja živi u Americi. Odselili su se tamo nakon rata koji se desio jer nisu više imali uslova za život ovdje, kao i mnogi drugi. Nikada nisam razumjela zašto je to tako, šta to nedostaje našoj domovini i šta to druge zemlje imaju, a mi nemamo. Nadala sam se da ću iz ovog putovanje dobila barem neke odgovore.
Kada putujemo negdje izvan naše domovine, kada idemo od svojih kuća pa makar to bilo i na nekoliko dana, znamo da ćemo se vratiti kući i znamo da je kod naše kuće, u našoj avliji, u našoj čaršiji, najljepše. Ali ipak, šta je sa onim koji se nikada ne vrate?
Samo putovanje u Ameriku bilo je magično. Toliko toga za vidjeti, ogromna prostranstva, zgrade čiji vrh oči ne mogu ni dostići, ljudi koji užurbano idu sa jednom mjesta na drugo, sve u svojoj harmoniji i sve tako povezano. Možda sam i napokon razumjela zašto Ameriku zovu “zemlja u kojoj je sve moguće”. Svaki dan je bio nova prilika za bolji život, a stvari za vidjeti nikada nisu prestajale. Ali ono što mi nije bilo jasno je, zašto moja nana koja je provela više od pola svog života u svojoj domovini, kada živi u zemlji snova i neizmjernih prilika, svaki dan priča o svojoj domovini, majci i braći koje je ostavila iza sebe. Nisam razumjela zašto onda živi u Americi, ako toliko voli svoju zemlju i svoje porijeklo. Zašto se jednostavno ne vrati? Zašto svoj život ne nastavi živjeti na mjestu gdje je i počeo?
Možda sam joj nekada čak i zamjerila, ako toliko voli svoju domovinu zašto ju je napustila? Zašto je ljudi napuštaju? Toliko pitanja, a toliko malo odgovora.
Kada sam se vratila kući, nakon dugog boravka u “zemlji snova”, ništa nije bilo isto. Taj magični svijet je nestao, sva ubrzanost i užurbanost ljudi velikog grada je nestala, ali meni nije smetalo. Napokon sam se vratila svojoj kući, svojoj avliji i svojoj čaršiji. Tek nakon ovog putovanja sam vidjela posebnost svoje domovine, posebnost naše kulture, naših zgrada i naših ljudi. Svaki dio ove zemlje govori svoju priču i svaka osoba koja šeta njenim ulicama, šumama i livadama, govori svoju priču, a bez ikakvih riječi. Ljudi dolaze iz Bosne, bez obzira na to gdje se sada nalaze, nose svoju priču i svoje ožiljke na rukavu. Ponosni na ono što jesu. Tek kada sam se vratila svojoj kući, svojoj Bosni i svom gradu, razumjela sam svoju nanu koja nikada nije zaboravila odakle je došla bez obzira na životne situacije koje su je natjerale da traži bolji život. Njena ljubav za njenom avlijom, za ljetnim danima provedenim uz potok sa svojom braćom i žudnja za njenom majkom i porodicom i tim danima, nikada se nije smanjila niti nestala.
Za mene je to bilo dovoljno kako bih razumjela šta to nas i našu zemlju čini posebnom.
Mehanović Šejma