U petak, 6. januara 2023. godine, u amfiteatru Gazi Husrev-begove medrese upriličena je Svečana akademija povodom Dana škole Gazi Husrev-begove medrese koja ovih dana puni 486. godinu svoga postojanja i kontinuiranog rada. Iz godine u godinu, Medresa u svečarskom ozračju obilježava dan (8.1.1537.) kada je veliki Gazi Husrev-beg stavio pečat na čuvenu Vakufnamu i tako u amanet ostavio hajr koji traje već skoro pet stoljeća.
U okviru programa svečanosti, i ove godine, održana je Svečana sjednica Nastavničkog vijeća na kojoj su, pored članova, prisustvovali: zamjenik reisu-l-uleme prof. dr. Enes Ljevaković i ovogodišnji laureati: prof. Ismet Veladžić i prof. dr. Munir Mujić. Nakon uvodnog obraćanja vršioca dužnosti direktora mr. Dževada Pleha, prisutnim članovima Nastavničkog vijeća obratili su se riječima zahvale ovogodišnji dobitnici priznanja.
Svečana akademija u amfiteatru Medrese počela je ašeretom kojeg je proučio hfz. Omer Zulić, profesor kiraeta.
Riječi dobrodošlice prisutnima je uputio mr. Dževad Pleh, vršilac dužnosti direktora Medrese, koji je kazao: Medresa je razlog što smo se danas ovdje okupili. Gazi Husrev-begova medresa. Ona, 8. januara puni 486 godina svoga postojanja i kontinuirang odgojno- obrazovnog rada u duhu vjere i potreba života. Vršeći svoju ulogu kroz vijekove ona je u svijesti našeg naroda postala više od škole. Postala je simbol. Neko je rekao, postala je njegovo srce. Ova činjenica obavezuje i zahtijeva od svih sudionika u radu Medrese da se odgovorno i posvećeno odnose prema njenom emanetu. Zato ne treba da čudi sto se svake godine u ovo vrijeme okupimo u ovolikom broju da obilježimo njenu godišnjicu. Osjećam veliku čast i zadovoljstvo da svima vama zaželim dobrodošlicu i zahvalim u ime kolektiva Medrese što ste došli da uveličate ovu svečanost. U Medresi se uči sve što se uči i u drugim školama. Ona je javna ustanova i ona provodi sve programske zadatke Ministarstva obrazovanja, ali i programske zadatke Rijaseta IZ koji se naročito tiču duhovnog profiliranja naših učenika gdje se kur’anski imperativ “učenja u ime Boga” shvata kao etički uvjetovano učenje koje poštuje moralna načela i koje teži Božijem zadovoljstvu. Mi smo ovaj dan već obilježili i sa našim učenicima. U okviru kulturno-zabavnog programa i svečane akademije u povodu dana škole za učenike i učenice, za njih 465 koliko ih ima u Medresi, prošle sedmice su javno predstavljeni i nagrađeni svi njihovi uspjesi koje su postigli u učenju, vladanju, te na raznim takmičenjima i konkursima. Ukupno je uručeno 230 nagrada i pohvala. Jasno je da za dobre rezultate u odgojno-obrazovnom procesu, pored ostalog, treba osigurati odgovarajuće prostorne i tehničke uvjete.Slijedeci ovaj zahtjev, Medresa je proteklih godina intenzivno radila na uređenju, obnovi i povećanju kapaciteta, ovdje, u zgradi muškog odjeljenja kako bismo osigurali uvjete za realizaciju projekta sveobuhvatne rekonstrukcije, dogradnje i adaptacije ženskog odjeljenja Medrese. U tu svrhu, uz svesrdnu pomoć Rijaseta IZ, posebno Uprave za obrazovanje i nauku i Reisul uleme lično, adaptirali smo jedan objekat u edukativnom centru Gazzaz na Mojmilu i tamo privremeno smjestili 130 učenika iz muškog internata Medrese, a ovu zgradu smo dali za zenski internat u kojem boravi 170 učenica. Svu nastavu smo organizirali u ovoj zgradi i za ovu potrebu osigurali 16 učionica. Učenici koji dolaze u školu sa Mojmila, iz muškog internata, imaju osiguran prijevoz ujutro i popodne. Sva ova premještanja učenika i stvari obavili smo tokom dvije sedmice on line nastave krajem oktobra i početkom novembra. Već 15. novembra, otpočeli su građevinski radovi na zgradi ženskog odjeljenja čijom organizacijom i finansiranjem upravlja Rijaset IZ uz svesrdnu podršku Reisul uleme dr. Husejn ef. Kavazovića. Želim da istaknem da i javne vlasti u općini Centar i Kantonu Sarajevo daju veliku podršku ovom projektu. Mi se ovom prilikom svima toplo zahvaljujemo. Za sve ovo što sam ukratko spomenuo, najviše zasluga pripada dosadašnjem direktoru Medrese doc. dr. hfz. Mensuru Malkiću koji je prije nekoliko dana preuzeo novu dužnost direktora Uprave za vjerske poslove RIZ. Iako formalno odlazi iz Medrese, mi se nadamo da će hfz. Malkić i dalje ostati uz nju i biti joj na hizmetu. U to ime, ja mu čestitam i pozivam ga da se kratko obrati.
U svom obraćanju direktor Malkić je rekao: Zahvaljujem se mr. Dževad-ef. Plehu, vršiocu dužnosti direktora Medrese, na nadahnutom govoru, lijepim riječima i ukazanoj časti da se kratko obratim ovom eminentnom skupu. Proteklih više od sedam godina rada i misije Gazi Husrev-begova medrese pod mojim rukovodstvom i uz asistenciju mojih pomoćnika: prof. Halim-ef. Husića i mr. Dževad-ef. Pleha, ne bi bili uspješni bez Božije pomoći, bez podrške Husein-ef. Kavazovića, reisu-l-uleme i Rijaseta, posebno direktorā Uprave za obrazovanje i nauku i članova Uprave, bez podrške Ministara i Ministrice Ministarstva za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo, bez podrške Školskog odbora Medrese i uposlenika Medrese, kako članova Nastavničkog vijeća tako i tehničkog osoblja, bez truda, rada i učenja učenika i učenica ove škole te razumijevanja i podrške njihovih roditelja, bez savjeta mudrih prijatelja, bez pomoći onih običnih dobrih i dobronajmjernih ljudi – dobrotvora iz naše domovine, i izvan Bosne i Hercegovine. Dragi Bog nas je uvezao, u periodu od 2015. godine do evo 2023. godine, u lijep narativ koji se zove Gazi Husrev-begova medresa, ja sam tu, u odličnom kolektivu, bio jedan spoj, jedna kopča u čitavom sistemu koji je, hvala Bogu, uspješno funkcionirao, a tako će uz Božiju pomoć biti i dalje. U Medresi sam već 25 godina, profesor sam ove najbolje, najljepše i najdraže škole od 1998. godine. Iako sam formalno izašao iz Medrese – Medresa nikad neće izaći iz mog srca! Među vama ovdje ima puno onih koji su pomogli meni kao direktoru i Gazi Husrev-begovoj medresi i ja vam se od srca svima zahvaljujem! Upućujem dovu Allahu, dž.š., da čuva Gazi Husrev-begovu medresu i sve njezine prijatelje! Amin! Hvala vam!
Nakon obraćanja dr. Malkića premijerno je prikazan film “Medresa u novom ruhu – rekonstrukcija, dogradnja i adaptacija zgrade ženskog odjeljenja Medrese” autora Zehre Alispahić i Muhameda Halilovića u produkciji Media centra Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Tradicija je da se u ovakvim prilikama dodjeljuju priznanja i nagrade zaslužnim članovima kolektiva Medrese. Ove godine, priznanje ispred kolektiva Gazi Husrev-begove medrese uručeno je dr. hfz. Behiji Durmišević, profesorici fikha i Šerifi Delalić, radnici u kuhinji Medrese.
Ulogu i značaj Gazi Husrev-begove medrese kao odgojno-obrazovne ustanove prepoznali su i prepoznaju mnogi pojedinci i organizacije. Također je ovo prilika da se takvim osobama izrazi zahvalnost. Zahvalnica za nesebičnu pomoć i saradnju u projektima koje je realizirala Gazi Husrev-begova medresa uručena je: direktoru Zejnilu Rebihiću, predsjedniku Komisije za praćenje radova na zgradi ženskog odjeljenja Medrese, Mustafi Vatrenjaku, muteveliji Gazi Husrev-begovog vakufa, Omer-ef. Camiću, glavnom imamu medžlisa IZ Janja, Harun-ef. Eminagiću, glavnom imamu Medžilsa IZ Priboj te Muhamedu Huseinbašiću i Sabriji Turnadžiću, vakifima Medrese.
Veliki Gazi Husrev-beg je u Vakufnami izložio i viziju o ljudima koji će biti dijelom škole koju osniva te da će pojedinci tu privrženost potvrđivati tokom čitavog njihovog života. Svojim imenom, radom i djelima, oni potvrđuju vrijednost Medrese, obavezu uzoritosti i doprinos dobrobiti društva u kojem djeluju. Nastavničko vijeće je na sjednici održanoj 20. decembra 2022. godine odlučilo da ovogodišnji laureati, zaslužni svršenici Medrese, koji su svojim radom, načinom života i društvenim djelovanjem doprinijeli i još uvijek doprinose afirmaciji Gazi Husrev-begove medrese budu: profesor Ismet Veladžić i prof. dr. Munir Mujić. Plakete laureatima zajedno su uručili mr. Dževad Pleh i dr. hfz. Mensur Malkić.
Ismet Veladžić r Rođen je 15.10.1948. godine u Varoškoj Rijeci, SO Bužim, gdje je završio i osnovnu školu. Nakon osnovnog obrazovanja završava Gazi Husrev-begovu medresu i Fakultet političkih nauka (odsjek Sociologija) u Sarajevu. Tokom studija povremeno je volontirao u više listova koji su u to vrijeme izlazili u okviru NIP „Oslobođenje“, što je presudno uticalo da njegovo prvo profesionalno zaposlnje započne u IIN „Preporod“ 1976. godine. U Redakciji „Preporoda“ obavljao je novinarske i uredničke poslove do kraja 1980. godine, kada prelazi u Gazi Husrev-begovu medresu. U Medresi prvo radi kao odgajatelj, a potom će u dva perioda (od 1981. – 1994. godine i od početka 2003. do kraja 2014. godine) obavljati sve poslove koji se u ovoj školi u odgojno-obrazovnom procesu mogu raditi: odgajatelj, profesor (sociologija, filozofija, ahlak), pomoćnik direktora za Žensko odjeljenje, upravnik, pomoćnik direktora za dom, pomoćnik direktora za nastavu i v. d. direktor. Kako se obnašajući ove rukovodne pozicije posebno istakao svojim organizacionim sposobnostima, bit će mu dodijeljena uloga predsjednika ili člana brojnih timova, komisija i organizacionih odbora prilikom različitih programa, značajnih godišnjica, vjerskih i kulturnih manifestacija, koje su se tih godina odvijala u Gazi Husrev-begovoj medresi i Islamskoj zajednici. Bio je predsjednik Organizacionog odbora za obilježavanje 450. godišnjice Medrese, predsjednik Organizacionog odbora do sada najveće održane vjersko-kulturne manifestacije pod nazivom „Veče ilahija i kasida – Zetra ‘90“ koja je dvije noći uzastopno napunila „Zetru“ i postavila rekord ove najveće dvorane u BiH, predsjednik OO pravog direktnog TV-prenosa Bajrama iz Begove džamije u Sarajevu, predsjednik OO Svečanosti povodom završetka školovanja 450-te generacije svršenika Medrese, predsjednik OO za dodjelu Menšure reisu-l-ulemi Jakubu ef. . Selimoskom, član OO za dodjelu Menšure reisu-l-ulemi dr. Huseinu ef. Kavazoviću, član OO za obilježavanje 480. godišnjice Medrese, itd. Bio je član redakcije ili urednik sve tri do sada objavljene monografije o Gazi Husrev-begovoj Medresi, urednik monografije o „Zemzemu“ i brojnih audio i video kasta različitih programskih sadržaja. Prvo profesionalno iskustvo iz novinarstva i izdavaštva koje je Veladžić stekao radeći u „Preporodu“ obilježilo je cijeli njegov radni vijek. Ostao je cijeli život u neposrednoj vezi sa madijima i izdavaštvom. Bio je direktor „Muslimanskog glasa“ koji je 1992. godine proglašen listom godine u BiH, zatim glavni i odgovorni urednik lista „Ljiljan“, direktor Izdavačke kuće „Ljiljan“ i glavni urednik IK „Tugra“. Svojevremno je bio član i predsjednik Nadzornog odbora TV Sarajevo i član i predsjednik NO Radia „ Bir“ Islamske zajednice. U svojstvu direktora ili urednika pripremio je desetine Izdavačkih projekata od kojih se posebno ističu dvotomna sveobuhvatna studija o reisu-l-ulemi Džemaludinu ef. Čauševiću i do sada najozbiljnija i najcjelovitija objavljena dvojezična (bosanski i engleski jezik) Monografija BiH, koja je 2006. godine proglašena izdavačkim projektom godine u našoj zemlji. Trenutno je projekat menadžer velikog projekta Uprave za obrazovanje i nauku: „Pod nebom vedre vjere – Islam i Evropa u iskustvu Bosne“, član Upravnog odbora Media centra IZ-ce i član Sabora Islamske zajednice..
U svom obraćanju na Svečanoj akademiji profesor Veladžić je rekao: Akademik Enes Karić u posveti svog romana Bogovo roblje koji je, inače, posvećen Gazi Husrev-begovoj medresi piše doslovno ovako: „Kad bih znao napisati najljepšu knjigu na svijetu, posvetio bih je ovoj školi.“ Ja kad bih mogao i znao održati najljepši govor na svijetu, danas bih ga, također, poklonio Gazi Husrev-begovoj medresi. Ali, pošto ja to niti znam, niti mogu, posebno u ovom stanju obuzetosti snažnim emocijama, dozvolite mi da ja ovom prilikom, ukratko, podijelim s vama neka svoja osobna iskustva sa ovom školom, s nadam da će te me pravilno razumjeti, jer ja moja iskrena namjera da vam pričam, ne o sebi, nego o Medresi i brojnim iskušenjima kroz koje je ona zajedno sa svojim profesorima i učenicima prolazila, a ja se u toj priči pojavljujem samo kao živi svjedok koji je imao jedinstvenu čast i privilegiju da kroz odgojno-obrazovni proces u Medresi prođe i osjeti sve njegove faze i segmente, od učenika do vd. Direktora. Pri tom treba imati u vidu da se radnja odvija od 1965-2015. godine. Dakle, punih pedeset godina, u dvije države, dva društveno-politička uređena, dva različita sistema vrijednost, dva različita odnosa prema Medresi i uz sve to rat i agresija. Moja sudbinska povezanost sa Gazi Husrev-begovom medresom išla je preko mog dede, rahmetli dida Ibrahima, tako što je on uslovio nastavak mog osmogodišnjeg školovanja (u to vrijeme bilo je obavezno samo 4 razreda osnovne škole), odlaskom u Gazi Husrev-begovu medresu. Držim da je primjereno da se ja u ovom, za mene izuzetno važnom i svečanom trenutku, sjetim svog dede Ibrahima, koji je presudno uticao na moj dolazak u Medresu i izrazim svoje poštovanje prema njemu, ali i svim drugim našim dedama i nanama, očevima i majkama koji su evo, gotovo, pet stotina godina u ovoj našoj Bosni podizali i odgajali svoju djecu i slali ih u Gazi Husrev-begovu medresu i u onim teškim vremenima kad to nije bilo ni probitačno ni popularno.
Ja sam imao sreću da dođem u Medresu u ta vremena. U septembru 1967. godine, na samom početku trećeg razreda Medrese tadašnji drugovi, kako su se u to vrijeme oslovljavali, uručili su mi poziv za odsluženje vojnog roka koji je u to vrijeme trajao godinu i po dana, a to je u stvarnosti značilo da gubim dvije školske godine. Međutim ti drugovi nisu uopće razmišljali o mom nastavku školovanja u Medresi, jer je njihova stvarna namjera bila da se ja u nju više nikad i ne vratim. Navodim ovo zbog svih onih kolega iz moje i drugih generacija koji su doživjeli istu sudbinu i trpili nepravdu i diskriminaciju koja se u to vrijeme sistematski provodila nad učenicima Medrese, od nemogućnosti odgađanja vojnog roka, upisa na fakultet, korištenja đačkog prijevoza, zdravstvene zaštite, totalnog medijskog ignorirana naših ekipa kad osvoje prva mjesta u sportskim takmičenjima, u pružanju prve pomoći, pa čak i kod dobrovoljnog davanja krvi, itd. Godine 1983, oni drugovi ponovo dođoše po mene, ali im se ovoga puta još više žurilo i digoše me u sred časa sociologije iz ženskog odjeljenja Medrese. Uzalud sam ih molio da mi dopuste da završim čas. Nije me iznenadilo njihovo hapšenje, jer su tih dana, u okviru poznatog „sarajevskog procesa“, mnoge ljude koje sam ja poznavao odvodili i hapsili. Odvodili su ih iz njihovih kuća, sa ulica, iz kafane i drugih mjesta, ali su jedino mene digli s časa iz Medrese, što me je dodatno povrijedilo, ali i ojačalo. U zatvorskoj ćeliji, kad me u rijetkim trenucima ostave na miru, najviše sam razmišljao o porodici, onim našim dedama i očevima, ali i onoj našoj sedmorici učenika, svršenika i profesora naše škole, koje su ovi isti drugovi mnogo godina ranije odveli, i to bez povratka, iz “kovačnice mladih muslimana“, kako su u to vrijeme nazivali Gazi Husrev-begovu medresu. U takvim okolnostima ništa drugo mi nije bilo važno osim da sačuvam svoj i njihov obraz i samo sam molio dragog Allaha da mi podari dovoljno razboritosti i snage da u tome uspijem. Od 13 ubijenih mladih muslimana, sedmorica su iz ove naše škole. Spominjem ih danas ovdje, jer držim da njihova imena, kao i imena naših šehida sa ove ploče u dvorištu Medrese, nikada ne smijemo zaboraviti. Želim Vas na ovaj svečani dan podsjetiti i na obilježavanje dvije jubilarne godišnjice Medrese, s obzirom da sam bio predsjednik Organizacionog odbora obje ove svečanosti. Prva je održana sa malim zakašnjenjem 1988. godine povodom 450-te godišnjice škole, a druga 12 godina kasnije povodom 450-te generacije svršenika Medrese. Dugo smo se pripremali za prvu svečanost. Izdali smo prvu Monografiju, video-kasetu, postavili izložbu u prostorima Medrese, izveli izuzetno bogat i kvalitetan program u Begovoj džamiji i amfiteatru Medrese. Prvi put smo u izvođenju ovih programa (što je dotad bilo nezamislivo) angažirali i trojicu afirmiranih sarajevskih glumaca, s namjerom da stručnu i najširu javnost zainteresiramo i upoznamo sa značajem ovog velikog jubileja. Kasnije smo sa ovim programom išli u Zagreb i u Beč, ali se kod nas, u Bosni, u to vrijeme izvan okvira Islamske zajednice, u širu javnost nije nikako moglo prodrijeti. Niko od predstavnika obrazovnih, naučnih, kulturnih i državnih organa i institucija nije se udostojio poslati ni pismenu čestitku, a od svih medija u Sarajevu, jedino je „Oslobođenje“ na zadnjoj strani, u fleš vijestima objavilo kratku informaciju od pet-šest redova, na deset cicera, da je u Gazi Husrev-begovj Medresi postavljena izložba u povodu 450-te godišnjice njenog rada. Ali, za razliku od prve, mi pripremajući se za drugu svečanost, povodom završetka školovanja 450-te generacije svršenika Medrese, u Organizacionom odboru, pored Reisu-l-uleme, muftija i drugih najviših dužnosnika Islamske zajednice, akademika, književnika, istaknutih kulturnih djelatnika, imamo i državnog premijera, državne ministre, državne parlamentarce, predsjednika Federacije, ambasadore, rukovodeće ljude medija i brojne druge ličnosti iz vjerskog, kulturnog i društvenog života, a našu svečanost pratili su svi značajniji mediji u državi. Primili smo i pismenu čestitku od tadašnjeg predsjednika Predsjedništva BiH rahmetli Alije Izetbegovića i mnoge druge. U međuvremenu, desila se i „Zetra ‘90“, kada smo mi s našim horom prvi put izašli izvan džamija i prostora IZ-ce i bukvalno i nepovratno „provalili“ u javni i medijski prostor, tako što smo oborili sve rekorde ove najveće dvorane u državi, puneći je dvije noći uzastopno. Navodim ove dvije svečanosti kao ilustraciju kroz kakve je sve turbulencije i iskušenja morala proći ova naša škola, da bi preživjela sve carevine, kraljevine, sve države i društveno-političke sisteme, da bi, evo, približno za isto vrijeme koje je proteklo između ove dvije svečanosti, naša Medresa stigla do svoje velike, jubilarne 500-te godišnjice. Na kraju, dozvolite mi da vam nešto iskreno priznam vezano za ovo priznanje koje mi je danas uručeno. Kad sam 17. decembra 2003. godine predložio i obrazložio, a Nastavničko vijeće usvojilo da se ova priznanja dodjeljuju istaknutim svršenicima Gazi Husrev-begove medrese, povodom Dana škole, ni u snu nisam mogao sanjati da će neko nekad i meni takvo priznanje uručiti. Koristim ovu priliku da se najiskrenije zahvalim Nastavničkom vijeću Gazi Husrev-begove medrese na odluci da meni dodjeli ovo prestižno priznanje. Posebno mi je drago što to mi priznanje dodjeljuje uručuje moj učenik hafiz dr. Mensur Malkić, doskorašnji direktor Medrese a danas već direktor Uprave za vjerske poslove Rijaseta zajedno sa vršiocem dužnosti direktora medrese mr. Dževadom Plehom i što ga primam zajedno sa svojim učenikom hafizom prof. dr. Munirom Mujićem, što za mene lično ima dodatnu vrijednost. Ako je tačna ona narodna, da je dobar profesor onaj kojeg nadmaše njegovi učenici, molim vas da o meni sudite po mojim učenicima.
Prof. dr. hfz. Munir Mujić Munir Mujić (sin Huseina i Munire) rođen je 01.07.1970. godine u Gornjem Paležu kod Kiseljaka. Osnovnu školu završio je u Kiseljaku. Godine 1989. završio je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. U vrijeme školovanja u Medresi završio je hifz. Muhafiz mu je bio hfz. Vehbija ef. Šećerović. Kao učenik četvrtog razreda Medese učestvovao je na Međunarodnom takmičenju u učenju Kurʼana u Meki. Nakon odsluženog vojnog roka u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, upisuje se 1990. na Islamski teološki fakultet u Sarajevu (danas Fakultet islamskih nauka). Potom, kao prva generacija kojoj je bio dopušten upis s diplomom Medrese, upisuje se 1991. godine i na Filozofski fakultet u Sarajevu. Zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu morao je prekinuti studij. Od 1992 do 1995. godine bio je pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine. Studij je nastavio nakon okončanja agresije. Godine 1998. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za orijentalistiku (smjer: arapski jezik i književnost i turski jezik i književnost.) Diplomirao je i na Fakultetu Islamskih nauka u Sarajevu.
Postidiplomski studij završio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i na istom fakultetu je 2005. godine magistrirao iz oblasti arapske književnosti na temu Arapska stilistika u djelu Hasana Kafije Pruščaka te stekao naučni stepen magistra književnohistorijskih nauka. Godine 2009. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu odbranio je doktorsku disertaciju iz oblasti arapske književnosti na temu Tropi i figure u arapskoj stilistici i stekao naučni stepen doktora književnohistorijskih nauka. Boravio je u više navrata u Egiptu na specijalizacijama iz arapskog jezika.
Od 1998-1999. radio je u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu kao profesor arapskog jezika. Za to vrijeme bio je i član Komisije Rijaseta IZ za hifz. Od 2000. godine radio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za orijentalnu filologiju, u zvanjima asistenta, višeg asistenta, docenta i vanrednog profesora, a 2020. godine izabran je u zvanje redovnog profesora za oblast Arabistika. Na tome mjestu radi i danas. Član je Vijeća Doktorskog studija Književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Od 2011-2013. bio je šef Odsjeka za orijentalnu filologiju.
Bio je mentor, komentor i član komisija za odbranu većeg broja magistarskih i doktorskih radova na Univrzitetu u Sarajevu, Sveučilištu u Zagrebu i Universidad de Granada u Granadi.
Jedan je od osnivača Bosanskog filološkog društva i član upravnog odbora navedenog društva.
Član je Centra za napredne studije, Sarajevo. Bio je ili je trenutno član redakcijā časopisā: Pismo, Zbornik Sarajevskih filoloških susreta, Anali Gazi Husev-begove biblioteke, Context, Oriental Studies (Studime Orientale), Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, te član Redakcije i jedan od pokretača elektronskog izdavaštva na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
U dva izborna perioda bio je član Općinskog vijeća Kiseljak. Nekoliko godina bio je Predsjednik Bošnjačke zajednice kulture Preporod Kiseljak.
Područje njegovog akademskog interesovanja jeste arapska književnost, arapska stilistika i arapski dokumenti i rukopisi. Objavio je sljedeće knjige:
- Arapska stilistika u djelu Hasana Kafije Pruščaka (Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2007
.); - Tropi i figure u arapskoj stilistici (Orijentalni institut u Sarajevu, posebna izdanja XXXVII, 2011);
- Susret arapske logike i ilm al-kalama u arapskoj retorici (CNS, Sarajevo and Kalam Research and Media, Dubai, 2017);
- Rječnik klasičnih arapskih termina: gramatika, književnost, stilistika, metrika: arapsko-bosanski, (Sarajevo, Centar za napredne studije, 2019);
- Moć i granice komentara: Komentar al-Maqame al-Rūmiyye nepoznatog autora, Sarajevo, (Centar za napredne studije; Orijentalni institut, 2020);
- u koautorstvu s Amrom Mulović: Muhtārāt min ši‘r Halīl Muṭrān / Izbor iz poezije Halila Mutrana (al-Babtain Foundation, Kuwait, 2010);
- u koatorstvu s Mirzom Sarajkićem: Savremena književnost Omana: Izbor iz poezije, romana i kratke priče (CNS i Filozofski fakultet Sarajevo, Sarajevo, 2017);
- s grupom autora objavio je: Muqārabāt balqāniyya ʻan al-Quds hilāl al-ḥukm al-̒utmānī, Ammān, al-Ān Nāširūn, 2020.
Objavio je nekoliko prevedenih knjiga i veći broj radova u različitim naučnim i stručnim časopisima na bosanskom, arapskom i engleskom jeziku, te uredio veći broj knjiga.
Od 2015-2016. bio je član žirija za izbor najboljeg arapskog romana pri The International Prize for Arabic Fiction (Abu Dabi).
Učestvovao je na više naučnih skupova i konferencija u Bosni i Hercegovini, Kataru, Omanu, Velikoj Britaniji, Rusiji, Albaniji, Jordanu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Sloveniji.
S kolegom dr. Mirzom Sarajkićem pokrenuo je saradnju Odsjeka za Orijetalnu filologiju s Prince Alwaleed Bin Talal Centre pri Univerzitetu u Kembridžu koja je rezultirala prvim u nizu međunarodnih simpozija „Cambridge in…“ tj. „Cambridge in Sarajevo: Perspectives on Islamic and Middle Eastern Studies“ (2011) i nizom gostovanja i učešća nastavnika s Odsjeka za orijentalnu filologiju na naučnim konferencijama u saradnji s ovim centrom. S kolegom Sarajkićem radi i na projektu predstavljanja bosansko-hercegovačke književnosti u arapskom svijetu u okviru kojega su dosada realizirana izlaganja na međunarodnim konferencijama i objavljeni radovi na arapskom jeziku u različitim publikacijama, potom višemjesečna aktivnost predstavljanja savremenih bosankohercegovačkih i arapskih romana „Qirāʼa muštaraka“ (Zajedničko čitanje) u saradnji s Kulturnim centrom u Maskatu i grupom omanskih profesora i književnih kritičara, te zaseban temat o savremenoj bosansko-hercegovačkoj poeziji „al-Šiʻr al-Busnawī al-muʻāṣir“ (Savremena bosansko-hercegovačka poezija) (2022) Nizwa, Oman, a trenutno, između ostaloga, rade na izradi obuhvatnijeg predstavljanja bosansko-hercegovačke poezije na arapskom jeziku.
Oženjen je i otac dvoje djece.
U svom obraćanju profesor Mujić je kazao: Najiskrenije se zahvaljujem uvaženim članovima Nastavničkog vijeća Gazi Husrev-begove medrese na priznanju koje su mi dodijelili. Istinski sam obradovan i golema mi je čast! Svaki je izbor ograničen vlastitim mjerilima, a stvarnost iz koje se bira uvijek ima mnogo više nijansi nego je mjerila. Malo je svršenica i svršenika Gazi Husrev-begove medrese za koje bismo mogli kazati da nisu doprinijeli njenoj afirmaciji na neki način. Broj onih koji zaslužuju ovo priznanje, prirodno, premašuje broj godišnjica koje su pred nama, pa odatle i moju radost prati razumljiva nelagoda. Raduje me da se ove godine dodjeljuje priznanje i mome dragom profesoru i razredniku, prof. Ismetu Veladžiću. Upravo u ovome amfiteatru 1985. godine pred prof. Veladžićem pisali smo sastav na prijemnom ispitu. Profesor nam je zaželio dobrodošlicu. Bilo nam je dobro. Doveo me je rahmetli babo i kazao: “Ovdje će ti biti lijepo.” I ovdje mi je bilo lijepo. Mi djeca iz Paleža, Gomionice, Bukve, Počulice, Baga, Lukavca na Bjelašnici, Mravinjca, Pridvoraca, Željeznog Polja, Divičana, Donjih Brigova, Jezerskog, Nemile, Visokog, Hajderovića, Sladne, Žepe, Babića, Velike Brijesnice, Brnjica, Nove Kasabe, Tarevaca, Starog Grada-Bužima, Brčkog, Skelana, Jelovča, Karića, Podveležja, Puharske, Kamešnice, Delimeđa, sa Peštera, Dragaša ispod Šar-planine, Alipašinih Izvora i drugih mjesta Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Kosova, pa iz Ulcinja, Dubrovnika i naše dijaspore našli smo se pod istim krovom, u jednoj novoj porodici. Bilo je među ovom medresanskom čeljadi onih koji su tih prvih dana koji put i zaplakali. Onih posljednjih dana, kada smo nakon četiri godine trebali krenuti svojim putevima, plakali smo svi. Sumnjam da je iko od nas došao u Medresu vođen nekom idejom o ranoj profesionalnoj orijentaciji. Teško da je o tome i moglo biti govora. Ali nikada poslije nisam čuo da je neko zažalio. Milostivom dove upućujem da nagradi moju majku Muniru i moga rahmetli babu Huseina i sve naše majke i sve naše očeve što su s radošću, u sebi slobodni, istinski slobodni, bez premišljanja upisivali djecu u to vrijeme u Medresu.
Ovdje smo u četiri godine naučili od naših profesora i iz knjiga ono što smo naučili. Postali emocionalno i socijalno zreliji, snažniji. Sticali smo samopouzdanje, brusili vrijednosti, širili vidike, bili vjerovatno bliže nego ikada u životu onome kako su nas, dok su za nas učili dove, zamišljali naši najmiliji. U očima i srcima dobrih i čestitih bili smo bolji i vredniji nego što smo doista bili i nego što smo o sebi mislili. Naučili smo biti na društvenoj margini, dostojanstveno i bez grča, kao mladi i samouvjereni “heretici” tadašnjeg sistema. S radošću i zahvalnošću se sjećam svih naših profesorica i profesora, moga muhafiza i svih mojih kolega iz Medrese s kojima s poštovanjem i bratskom ljubavlju dijelim ovo priznanje. Ono doista pripada svima! Gazi Husrev-begova medresa, kao i druge naše medrese, čiji rad je posljednjih decenija oživljen, razlikuju se od većine medresa u muslimanskom svijetu. One su, zahvaljujući ispravnom opredjeljenju naše Islamske zajednice, uspješne gimnazije s medresanskim pečatom ili uspješne medrese s gimnazijskim pečatom, svejedno. One su uvjerljiv dokaz da se po navici podrazumijevani binarizam tradicionalno/savremeno može pretočiti u živuću i djelujuću simbiozu. Gazi Husrev-begova medresa doživljava se kao nešto više od same škole, kao simbol. Ona to i jesete. Ali, neopravdano bi bilo previdjeti kako u njoj rade “obični” ljudi i uče “obična” djeca, u okolnostima koje su nam svima zajedničke. Dijelim radost svih koji se raduju zbog toga što Medresa, kroz svoj plan, program i požrtvovanje njenih odgajatelja i profesora, kroz harmoniju odgoja i obrazovanja, svojim učenicima pomaže da znaju uočiti razliku između svijeta kakav jeste i svijeta kakav im se predstavlja. Odgoj i podučavanje u islamskim znanostima kakvo njeguje ova i druge naše medrese predupređuju zapadanje u bilo kakvu vrstu dogmatizma koji kompromitira čistotu Istine. Taj zadatak nije jednostavno ispunjavati. Ali on je cijena autentičnosti i dosljednosti. To je put koji nudi u vjeri utemeljen optimizam, potreban za njegovanje osjećaja za ravnotežu u svakom aspektu života, uprkos svim potresima i nedaćama koje pogađaju naše življenje. U Medresi smo odgajani i učeni, a i danas se tako uči i odgaja, da je islam vrijednost koja jeste univerzalna, ali da sami muslimani nisu univerzalni. Ljudi nisu sačuvani od manjkavosti. Takav pristup ne ruši idealističke zanose – oni su su nam potrebni – ali oslobađa od pretjerano snažnog zagrljaja takvih zanosa, od zanemarivanja samopromatranja i od zanemarivanja stvarnosti. Gazi Husrev-begova medresa nije kroz historiju bila samo škola. Ona je decenijama bila važna nacionalna bošnjačka institucija. Ovoj staroj i zaslužnoj školi nije bilo suđeno da se poput sličnih učilišta na Istoku i Zapadu formalno razvije u univerzitet, ali su iz njenog stabla izrasle mladice Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici, Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću, Gazi Husrev-begove biblioteke, Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka u Sarajevu, Instituta za društvena i religijska istraživanja u Tuzli, naših medresa u Cazinu, Mostaru, Tuzli, Travniku, Visokom, Novom Pazaru, Banja Luci i drugih institucija. Danas svršenice i svršenici Medrese rade i polučuju poštovanja vrijedne rezultate u domovini i diljem svijeta: u džematima, institucijama IZ, vrtićima, školama, na fakultetima i institutima, u bibliotekama, u administraciji, u različitim firmama, vode privatne biznise, rade u zdravstvu, u društvenom sektoru, u međunarodnim organizacijama, u medijima, diplomatiji, proslavili su se kao književnici, osvjetlali obraz kao branioci… Imamo razloga poštovati uspjehe starijih generacija. Imamo razloga radovati se uspjesima novih generacija. Neka je na čast Medresi i za dobrobit naše drage domovine.
Orijentacija za daljnje školovanje svršenika Medrese koji se upisuju na različite studije u zemlji i inostranstvu ostvarenje je Vakifove volje da se školovanje u Medresi odvija “u skladu s duhom vremena i mjesta”. Ta volja je zbog različitih okolnosti bila u prilično dugom periodu suspendirana. Ali ona nikada nije otišla na počinak. Medresa nije ostala u prošlim vremenima, odakle bi iz udobnosti ahronije i privlačnih komemorativnih pohoda u stara vremena gdje je “sve bilo bolje nego sada” podozrivo gledala na promjene koje se dešavaju u svijetu u kojem živimo. Umjesto toga, Medresa je uspješan i respektabilan subjekt na tržištu obrazovanja i na polju odgoja. Ova škola je za golemu porodicu njezinih svršenika bila i ostala važnim mjestom emocionalno-socijalnog odrastanja. Ona je naš Zavičaj, duhovni i emocionalni. Danas mnogi od svršenika Medrese iz moje generacije i onih “okolnih” generacija više nemaju priliku vidjeti lice svoga zavičaja, onakvo kakvom su se radovali kada bi ga popodne prvog dana vikenda ugledali kroz prozor lokalnog radničkog autobusa. Mjesta su drukčija a vrijeme je zamaklo u prošlost. Iza kapija Medrese uvijek nas čeka naše mjesto, komad našeg vremena i drago lice Zavičaja. Naposlijetku. Dok sam zapisivao ovo kratko slovo o Medresi učinilo mi se da zapisujem nešto što sam već čuo u ovakvim i sličnim prilikama. Riječi jesu različite ali je eho isti. Takav eho čuo bi se i nakon riječi svakog drugog svršenika Medrese u ovakvoj prilici. Naša lična pamćenja i lične doživljajnosti nisu iste, i ne mogu biti iskazane istim riječima, čak i ne moraju izgledati posve uvjerljivo, ali su po nekom neobjašnjivom zakonu uvijek podudarne sa znanjem o samima sebi i o vlastitom smislu – s onim znanjem koje smo sticali u ovoj školi.Još jedanput najiskrenije se zahvaljujem na priznanju i Svevišnjeg molim da nam Medresa hajirli i sretno traje! Amin – poručio je dr. Mujić.
Na kraju Svečane akademije prisutnima se obratio zamjenik reisu-l-uleme prof. dr. Enes Ljevaković: Koristim priliku da vam svima prenesem selame uvaženog reisu-l- uleme dr. Husejn-ef. Kavazovića i čestitku povodom Dana Medrese. Danas smo se okupili da obilježimo 486. godišnjicu ove velike škole i da se prisjetimo njenog osnivača – velikog Gazi Husrev-bega, čija zvijezda i dalje svijetli na nebu njegove Bosne i već pola milenija obasjava puteve onima koji teže znanju, odgoju i visokim životnim obrascima. Svi koji na bilo koji način učestvuju u održavanju i unapređivanju ovoga zdanja na svoj način staju uz ovog velikog dobrotvora i pridružuju se njegovom hajratu. Čestitam odgovornima za ovu svečanost što su i ove godine u program uvrstili dodjelu plaketa, priznanja i zahvalnica zaslužnima. To je, nesumnjivo, Allahu drag postupak i On će za nj nagraditi svojom nagradom. On nam je u Kur'anu naredio: Reci: „Vi radite a Allah će i Njegov Poslanik i vjernici vidjeti vaše djelo!” (Et-Tevbe, 105) Drugim riječima: Neće biti slijepi za dobro koje vi radite, već će ga vidjeti, cijeniti i priznavati. Podsjetit ću vas da u životu ima trenutaka koji na neki način obilježe naš život i snažno se odraze na njegovu vrijednost. Ako su ti trenuci bili pod blagoslovom Božijim, naš se život drastično promijeni nabolje, a ako nisu, drastično se poremeti i nastavi se odvijati nepovoljno po nas…
Medresa koju je Gazi Husrev-beg osnovao i koja u kontinuitetu djeluje do ovoga vremena u našoj kolektivnoj memoriji više je od obične škole, od obične medrese. U svojoj višestoljetnoj misiji obrazovanja i odgoja ona je u značajnoj mjeri, a u nekim dionicama svoje historije i presudno utjecala na tokove vjerskog, duhovnog, kulturnog pa i ukupnog društvenog života na ovim prostorima. Gazija je svoje hajrate i vakufe ostavio budućim generacijama i naraštajima u amanet da ih koriste u namijenjene svrhe, da njima upravljaju, da ih održavaju i unapređuju shodno zahtjevima vremena i prostora. Kao vjerodostojni institucionalni okvir organiziranja muslimana ovih prostora, Islamska zajednica je preuzela amanet upravljanja, čuvanja i brige za sve vakufe, pa i Gazijine hajrate. Ova generacija muslimana ima priliku i čast da i sama da vlastiti doprinos razvoju i unapređenju Gazijinog vakufa i da bude dio projekta trajnog dobra.
Naime, dio objekata koje koristi žensko odjeljenje Gazi Husrev-begove medrese nagrizao je zub vremena i potrebno ih je renovirati i obnoviti. Taj dio je toliko dotrajao da se u njemu više nije moglo boraviti te je Rijaset Islamske zajednice odlučio pokrenuti akciju da se on obnovi. Za početnu fazu sredstva je izdvojio sam Rijaset i radovi su u toku. Kako se radi o zahtjevnoj i skupoj investiciji za završetak projekta potrebno je osigurati još dosta dodatnih sredstava. Mišljenja smo da ovaj projekat možemo i trebamo završiti vlastitim sredstvima. U prvome redu ovdje mislim na svršenike i svršenice ove medrese kojih danas ima nekoliko hiljada. Držimo da će se svaki od njih uključiti u ovaj generacijski poduhvat i pomoći da se dotrajali dio škole obnovi, unaprijedi i osavremeni, kako bi još dugo godina mogao vršiti svoju ulogu: obrazovati i odgajati one koje će voljeti Allaha i Njegova Poslanika i koje će biti uzori drugima u dobru, dobročinstvu i pobožnosti. Na taj način će uzeti učešća u trajanju ovog Gazijinog hajrata i, ako Bog da, nadati se nagradi kod svoga Gospodara. Pozivam, dakle, sve svršenike i svršenice Gazi Husrev-begove medrese kao i sve muslimane i muslimanke da se uključe u ovaj hairli projekat i da za tu svrhu izdvoje onoliko koliko mogu. Odazovite se, Allah vas blagoslovio i nadoknadio vam iz neiscrpne hazne Svoga dobra – kazao je u svom obraćanju zamjenik Reisu-l-uleme prof. dr. Enes Ljevaković.
Ove godine, uz učešće Hora Gazi Husrev-begove medrese, prisutni su imali priliku slušati muzičku izvedbu Memnuna Muzaferije uz pratnju Damira Galijaševića.
Voditeljski par koji je vodio Svečanu akademiju činili su učenici: Amila Ibrica i Ahmed Bešlić.
Učesnici akademije i gosti druženje su nastavili uz ručak u restoranu i musafirhani Gazi Husrev-begove medrese. Gazi Husrev-begova medresa zahvaljuje se svima koji su svojim prisustvom uveličali ovogodišnju Svečanu akademiju.