Vijesti i aktuelnosti

Džuma-namaz u džamiji hadži Hasana Buzažije

Foto: Adem Dinarević

Učenici Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu već duži niz godina imaju praksu predvođenja i klanjanja džume-namaza u nekoj od sarajevski džamija. U posljednje vrijeme to je džamija hadži Hasana Buzadžije, u ulici Logavina.

U petak, 07. februara 2014. godine, džumu-namaz je predvodio Ibrahim Muhotić, učenik IV razreda.

O spomenutoj Buzadžijinoj džamiji pisali su mnogi. Priču o njoj iz pera Mirsada Sinanovića prenosimo vam u cjelosti:

“Čim spusti glavi na šiljte, Hasan iz Logavine zaspa. U neko doba noći začu glas:

Hasane!

Šta je – odgovori.

Pravi džamiju!

Kako ću – čudio se Hasan – imam samo buzu i hanumu.

  • Zanijeti da ćeš je praviti. Moli se Allahu, dž.š. Hanuma će ti praviti buzu, a ti prodaji. Što zaradiš dijeli na džamiju i svoju kuću.

Tako i bijaše. Hasan je dove upućivao Gospodaru, a hanuma jutrima pravila buzu… Jednom, nakon sabaha, Hasan siđe u čaršiju i pope se na sahat-kulu Gazi Husrev-begovu i ugleda milać za džamiju. Tek što se spusti, ču opet onaj glas: njena ljepota mora biti u mjeri, a tvoja u bogobojaznosti, Hasane. Neka se tvoj nijet spoji sa ovo dvoje.

Otada, dok bi Hasan silazio niz Logavinu, pričinjavalo mu se da se ga svi zovu i zaustavljaju. Djeca iz mekteba bi govorila: Buzu nam daj, Hasane! Kod Begove džamije, eto i drugih glasova: Buza! Buza! Terzije i sahatčije dozivali su ga s vrata. Mira mu ne davaše ni kazandžije, a niti kovači. Svi hoće buzu. Nekakav telal je telalio i prstom u njega uperivao da ga svi vide. Hasan bi i njemu sipao i hitio. I na drugu obalu su ga zvali. Vidje sebe kako po suhu prelazi Miljacku… Sve ovo se činilo Hasanu.

Dođe i to jutro: Hasan uprti ibrik s buzom, pritegnu ga za se, opasa se lončićima i krenu niz brdo. Bilo ga lijepo vidjeti: on povisok, u bijelom mintanu, spušta se u čaršiju. U bakarnom ibriku buza se hladila, a lončići zvonili.
Čulo se sa svih strana: Buza! Buza! Kao u onim mislima, zastajkivao je i sipao. A njega dozivaju. Prodavao je buzu, a mislio na džamiju. Vrijeme hiti, ne čeka nikoga. Hoće urađeno i molitvu Gospodaru. Znade to Hasan.

Prohujaše dani od muharrema do muharrema. Hasan se prije jacije vraćao, a hanuma akče za džamiju vezivaše u mahrame. Jednom ga upita:

  • Imamo li za džamiju?

  • Imamo.

  • Idi na ćabu, Hasane. Ponesi gajtan i mjeri Bejtullaha.

Na ćabi, čim bi legao u snu bi vidio veliku kupolu, rozetu s polumjesecima, kameni mimber s drvenom ogradom, mihrab, tri male kupole iznad trijema i cvijetne crteže…. A kada bi se probudio, sve mu se ovo komešalo u glavi: hoće li biti kao što on po noći sanja, a po danu misli….Govorio je: džamija neće biti ni velika niti mala, taman za moj džemat, po mjeri Bejtullahovoj. Napraviću kuću za dobre ljude, a kuću će meni dati Gospodar u Džennetu. Ljepota je u malome, da sve jedno drugome paše, a nije u velikim zidinama. Nad sofama ću dići tri male kupole na bijelim stubovima, a pored jednakih zidova uvis će se dizati munara i parati nebo. Neka džamija bude ravna onim lijepim u bosanskom ejaletu, u zvorničkom sandžaku i šeheru Taslidži… Da mi Allah dade da poživim i klanjam u mojoj džamiji, šaptao je Hasan.

Kada se vrati, u maloj sarajevskoj mahali Hasan poče graditi potkupolnu džamiju od kamena vapnenca i sedre. Uz Allahovu pomoć je podiže. Sve je bilo kako je sanjao. Velika zdjela, ta okrugla kupola, koju irgati spustiše odozgo, bila je u jednosti sa zidovima. Kada bi džematlije u džamiji podigli glavu, kupola bi svojom bjelinom i udubljenošću kružila ispred njihovih očiju. U ovoj ljepoti ona nikoga nije pritiskala težinom, pa su je poredili s lahkoćom ptice.

Ukrasne linije i cvjetovi spuštali su se niz zidove, a oči im se odmaraše. Sve je ukrašavala rozeta s polumjesecima. Kameniti mihrab i minber bili su iz njegovog sna, nadmeno i tiho disali su ljepotom. Sve je bilo u geometriji i skladu. Ova ljepota uz Allahovu pomoć nama se spustila iz mog sna, govorio je Hasan.

Prođe mnogo godina, a one tri male kupole iznad trijema se urušiše, a zidari digoše nadstrešnicu. Nje nije bilo u snovima Hasanovim… Možda ih neko i vrati?

Ostade mu još akči i htjede hanumi kupiti feredžu. Ona to odbi kazavši mu da napravi česmu. Hasan tako i uradi: u podziđu džamije izida česmu od klesanog kamena, sa velikim koritom.

A narod se dosjeti: džamiju nazva Buzadžiskom i Ćabenskom, a česmu Feredžušom.

U svome „Ljetopisu“ Mula Mustafa Bašeskija napisa: 7. rebiul-ahira 1173. godine postah imam u džamiji Buzadži haži Hasana…

Da je živio prije i ovo bi napisao: Umrije i trgovac hadži Hasan buzadžija, ponos dobrih ljudi što džamiju napravi od buze. Neka na njega padne rahmet Božiji. Allah je stvorio čovjeka da čini dobro, a nikako zlo. Učite Fatihu za dušu Hasanovu, o vi što prolazite!

Samo ono što daš, to je tvoje!”

Trenutno ste offline. Provjerite internet vezu.