Vijesti i aktuelnosti

Preporučujemo tekst koji je, u čast jubileja 480 Gazi Husrev-begove medrese, za Oslobođenje, napisao Mustafa ef. Spahić, dugogodišnji profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi

Čast mi je da u Oslobođenju, novini koja bez prekida izlazi 74. godinu, čestitam Medresi i direktoru 480. godišnjicu koja je sutra, 8. 1. 2017. godine

U kazivanjima (dogođenim događajima i prošlim generacijama) je Ibret-pouka za one koji su razumom i umom obdareni. Kur’an nije puka i izmišljena besjeda, već je on ovjera koja priznaje da su istinite sve knjige prije njega od Boga objavljene, on je temelj, istina i platforma objašnjenja za sve, uputa, putokaz i milost svakom narodu koji u slobodi, sigurnosti i ravnopravnosti ispravno vjeruje. (Kur’an, 12:111)

Kur’anskim kazivanjem Kasasom – hijeropoviješću ili metapoviješću o poslanicima, vjerovjesnicima, njihovim narodima, tokovima i procesima i sudbinama, Allah dž.š. živim generacijama, umjesto eksperimenta i matematičkih formula u prirodnim ili egzaktnim naukama, pruža i dariva Pouku – Ibret, Istinu – Taskid, koju pred ljude podastire, Platformu i Teoriju – Tefsil kao osnovu i polaznu tačku za svako objašnjenje, Uputu i Putokaz – Huden, Milost – Rahmet, Savjet – Mevizet i Lijek – Šifaun za srce i dušu svakog čovjeka. Pod jednim jedinim uvjetom – da se u slobodi, sigurnosti i ravnopravnosti bude čovjek ili narod vjernika.

Islamska obrazovanost

“Kao i svaka druga velika obrazovanost, s izuzetkom novovjekovne zapadne obrazovanosti u kasnijim fazama njenog razvitka, islamska obrazovanost je bitno religijska obrazovanost. Ona je, dakle, prije svega poučavanje vjeri, vjerskoj spoznaji i religijski valjanom životu čovjeka. Međutim, u odnosu na druge obrazovanosti, islamsku obrazovanost karakterizira jasnoća vjerskog izvora i sadržaja, te određenost povijesnog početka. Islamska obrazovanost potječe iz Kur’ana kao Božije objave, u kojem je izvorište svih njenih vrijednosti, ali za razliku od drugih obrazovanosti, koje također potječu sa stranica svetih knjiga ili predanjem posvećenih knjiga. Kur’an je za muslimane sveta knjiga potpuno slobodna od svega nebitnog, nestalnog. U Kur’anu je temelj, glavni sadržaj, duhovni okvir islamske obrazovanosti. Kur’an govori o Bogu i vječnosti i prirodi i povijesti, čovjeku i zajednici i islamska obrazovanost je od početka i po svom postojanom jezgru, poučavanje kur’anskom govoru o Bogu i nadnaravnoj stvarnosti, iznalaženje i razvijanje značenja svijeta i života u ajetima Kur’ana, uvođenje značenja kur’anskih ajeta u svijet i ljudsko opstojanje. U dubljem smislu Kur’an je za pripadnike islama Božiji govor koji se objavljuje u svijetu i koji istovremeno prethodi svijetu, u kojem se sva istina svijeta već sadrži. Stoga islamska obrazovanost ima jasnu unutrašnju određenost po Kur’anu kao prvom i neugasivom vrelu i povijesnu određenost po poslaničkom djelovanju Muhammeda alejhisselama, kao prvog učitelja muslimana”, napisao je prije 28 godina prof. Hilmo Neimarlija.

Na pologu kur’anskog Kasasa – kazivanja i svjedočenja i sveukupne poslaničke prakse služeći se osnovnom povijesnom metodologijom: komparacijom, analogijom, intuicijom i uživljavanjem istraživača, u događaje i procese u svrhu njihovog razumijevanja i smislenog povezivanja, upotrebljavajući sve historijsko-istraživačke tehnike i koristeći sve darove i mogućnosti u čovjeku: osjetila, razum i um, memoriju i pamćenje, arheološku, etnografsku i etnološku građu, čovjek i ljudi se zapućuju u Siru – proučavanje povijesti. Od suhoparnog nabrajanja događaja, tokova i procesa, izvan povijesnih koordinata, kulturno- civilizacijskog oblika, društveno-političkog konteksta, državno-pravnog okvira i ukupnih okolnosti (tradicijskih, socijalnih, odgojno-obrazovnih, ekonomskih, privrednih, vojnih, civilizacijskih) u kojima su se događali izvana i unutrašnjih motiva, pobuda, mentalnog sklopa svijesti, htijenja i namjera koje su ljude vodile i podsticale iznutra, samo ljude zbunjuje i zavodi na krivu orijentaciju. Zašto?

Zato što su događaji, procesi i tokovi u ljudskom životu neponovljivi – ireverzibilni i neprenosivi u nove okolnosti (što po pravilu previđaju i ignorišu pozitivisti, scientisti, mehanicisti, revivalisti, marksisti, vulgarni i ostrašćeni fundamentalisti i ljudi olovnog duha i lijene misli) u drugo vrijeme i na nove generacije i različite ljude. Kada je u pitanju vjera, samo njeni izvori, sadržaji, vrijednosti, principi, načela, norme i ciljevi ostaju isti, a okolnosti i uvjeti primjene se mijenjaju.

Gazijin amanet

Ireverzibilnosti ljudskih pojava i neprenosivosti uvjeta i okolnosti života sa generacija koje odlaze na generacije koje dolaze duboko je bio svjestan vizionar, mudrac, vakif i državnik Gazi Husrev-beg koji je prije 480 godina u svojoj Vakufnami o podizanju i gradnji Medrese i Kutubhane – biblioteke, između ostalog, zapisao: “U Medresi koju vakif želi sagraditi, osnovati i podići, te je uvakufiti za đake koji će završavati nauke i usavršiti se i koji će se baviti duhovnim i tradicionalnim znanostima treba da se postavi učen, kreposan, savršen i razborit čovjek. Treba da se predaje tumačenje Kur’ana, Hadisa, osnove šerijatskog prava, stilistika arapskog jezika, islamska apologetika i drugo što bude potrebno s obzirom na običaj i mjesto. Za iznos koji preostane od spomenute gradnje neka se kupe knjige koje će se upotrebljavati u spomenutoj Medresi (iz Biblioteke), a kojima će se koristiti osobe koje žele da ih čitaju i lica koja hoće iz njih da prepisuju i tako stiču znanje”.

Za Perikla Hegel je primijetio: “U vrijeme Perikla nije vladala demokratija, nego najbolji Atinjanin”. Kada je sagradio Akropolis, Perikle je uzviknuo: “Aktopolisu, sagradili smo te za buduće generacije”. Državu državom čine ljudi i hramovi, piše Platon. Grad je prošireni hram, tvrde klasici. Grad je nacija, tvrde modernisti. Prije grada ljudi ne pišu povijest, nego samo imaju razvijenu usmenu memoriju. Neki kažu vanjska razlika između carevine i demokratije je u tome što carevine grade za vječnost, a demokratija je samo za sadašnjost.

Tako i Gazi Husrev-beg u okviru Osmanske carevine prije skoro pola milenija, preciznije prije 480 godina u Sarajevu gradi žive “akropolise” za žive ljude: Medresu – školu, Hram – džamiju, Kutubhanu – biblioteku, Hanikah – učilište i stjecište za derviše, Bezistan – pokrivenu čaršiju, Mekteb – osnovnu školu, Musafirhanu – kuću za putnike namjernike, Imaret – javnu kuhinju za sirotinju, Hamam – javno gradsko kupatilo, Sahat-kulu, dovodi prvi vodovod u dužini od 7 km sa vrela Crnilo u Sarajevo i gradi Šadrvan, dva turbeta i još preko 200 drugih objekata i dućana za izdržavanje svog vakufa.

Zato, bez ikakvog pretjerivanja se može konstatirati, ako je Ishak-beg Isaković začetnik Sarajeva kao kasabe polovinom 15. stoljeća, onda je Gazi Husrev-beg u prvoj polovini 16. stoljeća njegov stvarni utemeljitelj koji ga je doveo do Šehera. Zapravo, u Evropi nema grada koji je vezan za jednog čovjeka koliko je Sarajevo za Gaziju. Za tog čovjeka može se s pravom i bez pretjerivanja kazati misao mudraca da se najumniji i najmudriji ljudi bave idejama, drugi se bave korisnim poslovima, aktivnostima, zadacima i izazovima, treći se bave ljudima, a četvrti, najslabiji (narcisi, snobovi, egoisti, idioti, hedonisti, oportunisti, konformisti) bez cilja, smisla i ideala života bave se isključivo sami sobom. Kao mudrac, vizionar, državnik, i vakif se najviše bavio budućim generacijama.

Odgoj, znanje i obrazovanje

U čemu je u okviru pozitivizma neobjašnjiv fenomen Gazi Husrev-begove medrese? Iznutra gledano, to je škola za koju važe riječi Ibn Hazme: “Možeš spaliti papir, ali ne i ideje” ili Augusta Comtea: “Historija misli jeste objektivna historija čovječanstva”. Kao škola koja počiva na temeljnim izvorima Islama Kur’anu i Sunnetu sa sadržajima vjere, etike, kulture i odgoja iznutra i znanja, obrazovanja, zakona i civilizacije izvana, u Medresi se uči da su Allahova volja i znanje neograničeni, a ljudska volja i znanje su ograničeni. Allahovo se znanje odnosi na sve (pojedinačno, posebno i univerzalno), a ljudsko samo na vidljive, materijalne, u okviru vremena i prostora ograničene i neprestano promjenjive i nestajuće svjetove.

U Allahovo znanje ni po izvoru, ni po sadržaju, ni po istini, ni po autoritetu, ni po cilju, ni po smislu, ni po svrsi, ni po posljedicama, nema sumnje i zapitanosti. Allahovo znanje se kao istina objavljuje, vjeruje, živi, prakticira, pa se razumijeva i spoznaje, a ljudsko kao relativno znanje se neprestano otkriva, istražuje, dokazuje, propituje, provjerava, sumnjiči i nadilazi.

Potpuna negacija ljudskog znanja vodi ljude u nemoć i necivilizaciju, a apsolutizacija izjednačavanje tog znanja sa Božijim znanjem, kako umno i mudro primjećuje William Carlos: “Čovjek je do sada preživio zato što je bio prevelika neznalica. Sada kada pomoću znanja, kroz civilizaciju može sve da ostvari, on mora taj kod i pravac da promijeni ili da pogine”. U Medresi se stoljećima uči, kazuje i naučava da je Bog sveznajući i svemogući, a da su ljudska moć i znanje ograničenja. Dakle, ljudsko znanje nije ni svemoguće ni nemoguće, nego je relativno, ograničeno i primjereno ljudskoj vrsti i potrebama.

S obzirom na to da Medresa sutra, u nedjelju, 8. januara 2017, navršava 480 sunčanih godina po gregorijanskom, a 495 po hidžretskom kalendaru, a da su SAD kao najmoćnija i najrazvijenija svjetska zemlja i sila stare 240 godina, neminovno se na ulogu i značaj te škole osvrnuti iz povijesne perspektive. “Povijesni pogled na svijet je oslobodilac ljudskog duha od posljednjih okova koje prirodna znanost i filozofija još nisu potrgale – ali gdje su sredstva da se nadiđe anarhija uvjerenja, koja prijeti da provali”, konstatira i lucidno primjećuje Willhelm Ditthey. Najveću pomoć povijesti pružaju komparacija, arheologija, antropologija, etnografija, etnologija i geografija.

480 sunčanih ili 495 hidžretskih godina

Historijska komparacija, prema Emilu Durkheimu, pruža solidnu osnovu da ljudi steknu uvid kako određene ustanove i institucije nastaju u vremenu i prostoru, kako se razvijaju, kako dolazi do njihove metamorfoze i prelaženja u različite pa čak i suprotne namjere od želje samih osnivača, slabljenja, raspada i nestajanja. Zato se kaže u utrobi svakog društva, njegovih ustanova i institucija nalaze se klice vlastite slabosti ili snage i životnosti. Najveća unutrašnja snaga Gazijine medrese je vjera, mjera, etika, kultura, sadržaj, norma, forma, odgoj, cilj, smisao, svrha, duhovnost, moralnost, idejnost, građanska vrlina i posvećenost, a izvana učenje, obrazovanje, čitanje, razabiranje, radoznalost, društvenost, komunikacija, civilizacija, saradnja i solidarnost.

Punih 455 godina, od 1537. do 1992, što je pored svega drugoga, definirano Vakufnamom osnivača, posvjedočeno karakterom, sadržajem i obuhvatnošću, otvorenošću i fleksibilnošću nastavnog plana i programa, skoro petstoljetnim kontinuitetom u radu, povijesnom ulogom u bošnjačkom narodu i ugledom njenih muderrisa i visinom plaće koju su nekada primali ili “postavljanja na sigurne temelje, materijalno osigurana, sa muderrisima, katkad nadaleko čuvenim, ova medresa slovila je kao prva na zapadu Balkanskog poluostrva” (Hajrudin Čurić, “Muslimansko školstvo i obrazovanje u BiH od 1918. godine”). Punih 455 godina Gazijina medresa pravno-formalno, stvarno, sadržinski i značenjski je bila prva medresa na Balkanu i mjera, standard, kriterij i ogledalo ostalim medresama.

Od 1992. godine ona to pravno-formalno više nije i jedino što joj preostaje jeste da se sama iz sebe, po sebi, i za sebe nametne svojom misijom, kvalitetom, sadržajem, normom, formom i uspjehom u slobodi, sigurnosti i ravnopravnosti. Gazi Husrev-begova medresa je stručna škola vjerskih predmeta, škola jezika, arapskog i engleskog, teorijskih disciplina, prirodno-egzaktnih predmeta i sa običajem, mjestom i vremenom, ravnoteže, sinteze, otvorenosti, konzistentnosti, kompleksnosti, statičnosti i dinamičnosti istovremeno, vizije, misije, efektivnosti, efikasnosti, duhovnosti i materijalnosti, duševnosti i tjelesnosti i škola tradicije, običajnosti i zavičajnosti, ali i inovacije i otvorenosti za misao, duh, ideju, znanje, obrazovanje, spoznaju i korisnu praksu.

U vremeplovu od 480 sunčanih ili 495 hidžretskih godina Gazijina medresa je preživjela i nadživjela Eugena Savojskog i njegovu paljevinu Sarajeva 1697, vladavinu moćne Austro-Ugarske, SHS-a i Kraljevine Jugoslavije, četverogodišnju vladavinu fašističke endehazije, polustoljetnu vladavinu komunističke Jugoslavije koja je “oslobađala” ljude svega što je vezano za religiju, četverogodišnje četničko-fašističko okruženje lancima smrti i granatiranje i, evo, od kraja 1995. godine živi u dejtonskoj, u velikoj mjeri podijeljenoj Bosni. Svaka povijesna faza bila je posebno iskušenje za Medresu.

Tako u Kraljevini, svršenici Gazijine medrese nisu mogli upisivati fakultete u Beogradu, a svršenici medrese kralja Aleksandra u Skoplju su mogli. Kada su 1945. godine komunisti došli na vlast, istjerali su učenike iz prostora Medrese, nekoliko godina zabranjivali upise novim generacijama, pohapsili i strijeljali neke učenike i profesore – Stupca, Kovača, Kajtaza, smjestili Medresu u neuvjetnu zgradu, gdje učenici nisu imali abdesthane, kupatila, internata i džamije za klanjanje. To nije bilo dosta, pa učenici te škole nisu imali socijalno i zdravstveno osiguranje, nisu za njih roditelji mogli, kao za ostalu djecu, primati dječiji dodatak “doplatak”, nisu mogli odgoditi služenje vojnog roka i nisu imali pravo na javnost, bez obzira na to što su bili najveći davaoci krvi u Sarajevu i najbolji sportisti. Nikada to nije javno kazano, napisano i priznato.

Štrajk od dva mjeseca i 6 dana

Vrhunac svega dogodio se 1963. godine, kada su po nalogu “nevidljive a moćne ruke” odstranjeni jezici, izuzev arapskog, teorijske discipline i prirodno-egzaktne nauke, što je bilo suprotno Vakufnami osnivača, kao i izmještanje škole iz njenog prostora Kuršumlije s ciljem da se ta škola kao obični mejtef ugasi sama od sebe. Sve vrijeme komunizma gazinovci su tretirani u crnim knjigama kao opasni neprijatelji, služili su samo brdsku pješadiju, prekidano im je školovanje zbog vojske i nisu imali mogućnost da štampaju udžbenike kao ostale škole.

Ne samo da se to sve preživjelo i nadživjelo nego je naša 422. generacija u 435. godini postojanja Medrese 11. januara 1972. stupila u štrajk koji je trajao do 17. marta 1972. ili dva mjeseca i šest dana. Od 300 učenika na nivou škole, samo se dva učenika u punoj slobodi, sigurnosti i ravnopravnosti nisu pridružila štrajku.

Svi zahtjevi učenika u štrajku bili su u pisanoj formi i dostavljeni su cjelokupnoj jugoslovenskoj javnosti u printanoj, audio i vizuelnoj formi. Osnovne zahtjeve učenika je javnosti prezentirao i artikulisao Savjet štrajka ili Štrajkački odbor, a bili su vraćanje “amputiranih” predmeta iz Medrese 1963. godine i to dva jezika, obavezno engleskog, zatim turskog ili njemačkog ili perzijskog, zatim teorijskih predmeta: filozofije, logike, psihologije, pedagogije, didaktike, sociologije, a od prirodno-egzaktnih da se vrate matematika, fizika, hemija i biologija. Drugi zahtjev u biti se odnosio na pravno-formalni status Medrese, mogućnost njenih svršenika da upisuju fakultete i da je nepojmljivo, neshvatljivo i neprihvatljivo da im se ne priznaje srednja škola zbog plana i programa, koja inače traje pet godina.

Na našoj strani da imamo pravo na spoznaju, na studiranje, na učenje bila je javnost, posebno građani i mediji: Večernje novine, Večernje novosti, Ekspress politika i Nin. U Večernjim novinama neizmjernu ulogu i veliki obol dao je Ferid Korić, a u Ninu Toma Đadžić. Savjet štrajka u sastavu: Rešid Bilalić, Muris Hadžibaščaušević, Nazif Kadrić, Husejn Sejo Dreca, Mustafa Spahić, Asif Višća, Selim Sejdinović, Ahmed Halilović, Zijad Ljevaković, svi maturanti iz petih razreda, Kasim Kadić iz četvrtog i Fikret Karčić iz trećeg razreda u ime učenika sve je radio javno, otvoreno i transparentno.

Nažalost, trojica iz tog Savjeta: Rešid Bilalić, Asif Višća i Nazif Kadrić nisu više među živima. Učenici sa Savjetom na čelu u punom jedinstvu, zajedništvu, slozi, međusobnom povjerenju, saradnji, solidarnosti i uvažavanju izdržali su sve pritiske, ucjene i prijetnje od religijskih, političkih i državno-republičkih autoriteta. Čak je Husejn Dreca, zato što je preko medija pozvao učenike da se poslije Kurban-bajrama vrate na nastavak štrajka bio kažnjen sa 15 dana zatvora, a mene su promptno poslali na odsluženje vojnog roka.

Akademici, reis, muftije

Štrajk je prekinut tako što je policija predvođena Bahrudinom Burijem Bijedićem po naređenju Hamdije Pozderca, predsjednika skupštine SRBiH, ušla u Medresu i učenicima nije dozvolila da uđu u školu i rastjerala nas je ispred škole. Bez obzira na sve prijetnje i izbacivanje prvobitnom odlukom iz škole svih članova Savjeta štrajka, učenici nikada nisu odustali od svojih zahtjeva.

Ti zahtjevi su u tišini i prećutno ispunjavani. Prvi ispunjeni zahtjev je bila smjena direktora Abdullaha Derviševića. Slijedilo je postupno i evolutivno uvođenje engleskog i turskog jezika, zatim sociologije, filozofije i islamske kulture i umjetnosti. Konačno, na početku 1994/1995. školske godine Medresa je u svoj plan i program vratila prirodno-egzaktne predmete, a prije toga je kompletirala teorijske discipline uvodeći još logiku, psihologiju, pedagodiju i didaktiku.

Od 1537. godine, kada je napisana Vakufnama, neizmjeran doprinos vjeri, tradiciji, kulturnoj baštini, teoriji i znanosti dali su njeni svršenici i muderrisi. U ovom trenutku tu su tri akademika, ne računajući BANU, reis i njegov zamjenik i sve muftije osim jednog, predsjednik Ustavnog suda BiH, tri ex predsjednika stranaka, pet profesora na fakultetu Političkih nauka, pet na Filozofiji, većina na FIN-u, dva na Pravu, predsjednik Sabora i Ustavnog suda IZ-a, direktori uprava Rijaseta, osim jednog, direktor Vakufske direkcije, direktori ureda za hadždž i dijasporu i glavni i odgovorni urednik Preporoda, kao i direktor El-Kalema, državni premijer i ministar inostranih poslova, ministri u državnoj, federalnoj i kantonalnim vladama, predsjednik Ustavnog suda BiH, na desetine i desetine poslanika počevši od državnog, federalnog i kantonalnih parlamenata, kao i vijećnika u opštinama i distriktu Brčko. Donedavno su to bila i dva načelnika opština.

Ukratko, bez svršenika Gazijine medrese teško bi se očuvala nacionalna svijest, nacionalna povijest, kontinuitet memorije, kulturna baština i kultura sjećanja i tradicija Bošnjaka unazad 70 godina. Medresa je Allahov fadilet-dobrota, rahmet-milost, nimet-blagodat i bereket-dobrobit. Ali ona je i rezultat Gazijine dove i nijjeta. Ona je kontinuirani kod i neprekinuti lanac kod Bošnjaka. Svi ostali likovi, tijela, organi, ustanove i institucije osim Islamske zajednice i Gazijine medrese imaju kontinuirani diskontinuitet.

Spomenik arhitekture i kulture

Kompletnu ulogu, značaj, sadržaj i važenje Medrese sagledava i Antun Bauer: “Gazi Husrev-begova medresa – Kuršumlija je toliko značajna kao jedinstveni spomenik arhitekture i kao jedinstveni spomenik kulture i spada u jedan od najznačajnijih spomenika u zemlji. Značaj Gazi Husrev-begove medrese kao najstarije škole u zemlji je nesumljivo najvažniji faktor u rješavanju problema ovog objekta. Činjenica je da je u Sarajevu postojala 1537. godine jedna visoka škola, kada u Zapadnoj Evropi postoji mali broj takvih škola”. Ono što je Begova džamija za vjerski život, to je njegova Medresa za značajnost, školstvo i obrazovanje.

Čast mi je da u Oslobođenju, novini koja bez prekida izlazi 74. godinu, čestitam Medresi i direktoru 480. godišnjicu koja je sutra. Pri tome se prisjećam i 45. godišnjice štrajka u Medresi koja se navršava u srijedu, 11. januara 2017. godine, koji je vodila moja generacija koja je upisala Medresu, prije 50 godina, odnosno 1967. Neka Medresa za sva vremena bude kuća vjere, istine, pravde, dobra, etike, kulture, ljepote, društvenosti, i solidarnosti, reda i sistema, znanja, nauke i obrazovanja, odgoja, plemenitosti, komunikacije i civilizacije, spoznaje i razumijevanja svijeta, života, čovjeka i zajednice, duhovnosti, moralnosti inovacije i tradicije.

Izvor: http://www.oslobodjenje.ba/index.php/vijesti/bih/skola-kao-rijeka-nezaustavljivog-znanja/190202

Trenutno ste offline. Provjerite internet vezu.