Foto: Sajma Mešić
U srijedu, 19. septembra 2019. godine, učenice i učenici drugog razreda Gazi Husrev-begove medrese, u pratnji razrednika i odgajatelja, organizirano sa učenicima Medicinske, Mašinsko-tehničke i Muzičke škole iz Sarajeva, u organizaciji Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade KS, posjetili su Memorijalni centar u Potočarima. Bila je ovo dvadeset i prva generacija koju Medresa redovno, još od 2003. godine, šalje u Srebrenicu s ciljem da svi učenici u toku školovanja odaju počast žrtvama genocida u Srebrenici. Tokom posjete učenice i učenici su poklonili hatma-dovu koju su ranije proučili pred duše srebreničkih šehida.
Dan ranije, u amfiteatru Gazi Husrev-begove medrese, organizirana je tribina za učenike i učenice naše škole na temu „Kultura sjećanja“ „Genocid u Srebrenici“. Gost predavač bio je gospodin Hasan Hasanović, kustos Memorijalnog centra Potočari. Gospodin Hasanović je govorio o svom iskustvu kroz koje je prošao tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, odnosno tokom genocida u Srebrenici. Predstavio je historijat i rad Memorijalnog centra u Potočarima.
Pored gospodina Hasanovića gost Tribine bila je uvažena profesorica Ann Petrila sa Denver univerziteta iz Sjedinjenih Američkih Država. Profesorica Petrila, dokazani prijatelj Bosne i Hercegovine, deset godina unazad, dovodi studijske grupe studenata sa Univerziteta u posjetu Bosni i Hercegovini s ciljem odavanja počasti žrtvama genocida u Srebrenici ali i širenja istine o dešavanjima u Bosni i Hercegovini i Srebrenici tokom posljednje agresije na našu domovinu.
U svojstvu domaćina i moderatora na tribini govorio je Hajrudin Mešić, profesor historije.
Radi potpunije informacije, prenosimo vam tekst koji su priredili profesori Halim Husić i Mirzet Hamzić.
S R E B R E N I C A
teška lekcija i bolna rana
Koliko puta je do sada rečeno „nikada više“ a ono, svako malo, kao u nekim ritmovima, Bošnjaci stradaju. Stoga nije gore i ovom prilikom prisjetiti se misli američko-španskog pjesnika i filozofa Džordža Santajane “Oni koji ne pamte prošlost osuđeni su da je ponavljaju.”
Koliko god bošnjačko stradanje kroz historiju bilo strašno ono, ni izbliza, nije dobilo srazmjeran kulturološki odgovor proporcionalan nesreći koja nas je zadesila. No, ako i oko čega postoji saglasnost svake vrste onda je to svijest o tome da je agresija na, tada, Republiku Bosnu i Hercegovinu u periodu 1992.-1995. godina bila najžešća od svih i sa planom koji je bio najradikalniji. Nestanak jednog naroda i ukidanje međunarodno priznate države. Nositelji tako mračnih ideja planove nisu uspjeli sprovesti i BiH i Bošnjaci u njoj su opstali. To su činjenice.
No, treba se suočiti sa jednom drugom realnošću. Posljednje pretrpljene strahote donijeli su mogućnost i šansu kakvu Bošnjaci, nikad do sada u historiji, nisu imali. Naime, prvi put smo u mogućnosti, od boja pod Banja Lukom 1737. godine, da damo vlastito viđenje preživljenog i odgovorimo sa svim raspoloživim mogućnostima kako bi istina bila sačuvana. Shodno tome, stekli svijest koja bi predvidjela eventualne napade i povećala šanse za odbranu.
Od svih stradanja u protekloj agresiji, na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, genocid u Srebrenici ocijenjen je kao najteži zločin i, na neki način, prerastao je u simbol bošnjačkog stradanja. On je tako snažno odjeknuo u svijetu da prerasta u simbol najbesprizornijeg stradanja na tlu Evrope iza Drugog svjetskog rata. Ima zato različitih razloga kojih se ovaj tekst neće doticati. Ovom prilikom zastajemo na našem odnosu prema ovom internacionalnom simbolu stradanja.
Ne ulazeći u pitanja kako se šira društvena zajednica odnosi prema stradanjima u Bosni i Hercegovini i ponaosob prema genocidu u Srebrenici zastajemo na aktivnostima koji duži niz godina preduzima Gazi Husrev-begova medresa. Vođeni logikom kako je svako, u granicama svojih mogućnosti, dužan iskazati svoj odnos prema Srebrenici, uprava Gazi Husrev-begove medrese je još 2003. godine, sa učenicima posjetila Memorijalni centar Potočari. Četiri generacije učenica i učenika Gazi Husrev-begove medrese, njih preko pet stotina, uz veliku policijsku pratnju i brojne usputne probleme, posjetili su Potočare. Od tada, pa sve do danas, ova praksa nije prekidana. Događalo se da učenice i učenici, koji su i sami nosili traume preživljene srebreničke tragedije i drugih bošnjačkih stratišta, traume gubitka najbližih članova porodice i čitavih familija, padaju u nesvijest kada se suoče sa tragovima i posljedicama mržnjom potaknutog zla neviđenih i neshvatljivih razmjera. Ali se nije odustajalo.
Nekoliko profesora maksimalno se posvetilo tom zadatku. Napravili su i svake godine dorađivali i obogaćivali Protokol tog časa historije. Razredne starješine i odgajatelji su se smjenjivali vodeći svaki svoju generaciju i za ovih šesnaest godina koliko traje ta aktivnost svi članovi Nastavničkog vijeća Medrese prošli su tu školu a mnogi i po nekoliko puta.
Pripreme za odlazak u Memorijalni centar Potočari danas podrazumijevaju čitav niz aktivnosti među kojima su i da svaki razred prethodno prouči hatmu, da se prije polaska odsluša jedan čas o događajima vezanim za taj prostor, da se dovede i sasluša neko od direktnih učesnika tih događaja, da se promovira ili pročita neka knjiga koja opisuje te događaje…
Sam odlazak i boravak u Memorijalnom centru, pored sadržaja koje oni nude i koji su iz godine u godinu sve bogatiji i sadržajniji, podrazumijeva i da se tokom putovanja i učenici i profesori maksimalno angažuju da ponude što više informacija, da se poklone proučene hatme, održe školski časovi historije na licu mjesta i ukupna atmosfera dovede do stanja u kome učenici, shodno svome uzrastu, ostanu zapitani do čega može dovesti nekontrolirana mržnja koju pojedinci proizvode, prenose na društvo i ugrađuju u temelje međuljudskih odnosa na ovim prostorima.
I tokom povratka ali i kasnije u školi nastoji se kroz različite poticaje; fotografijom, literarnim radom ili bilo kojim drugim sadržajem primjerenim đačkom listu Zemzem, zidnim novinama, debatnom klubu, klubu čitalaca, recitatorskoj i drugim sekcijama, Srebrenica što duže zadrži u fokusu kako bi efekti te posjete postigli što bolji rezultat.
Zato nas je jako obradovao dopis Ministarstva obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo da učenici drugih razreda sarajevskih srednjih škola, i ove školske godine, posjete Memorijalni centar Potočari – Srebrenica. Ministarstvo, u saradnji sa školama, organizuje i finansira ovu aktivnost, najavljujući je kao sastavni dio budućeg redovnog i obaveznog Nastavnog plana i programa koji će, od ove školske godine, uključivati i nekoliko nastavnih jedinica iz historije fokusiranih na sadržaje iz agresije na Bosnu i Hercegovinu, opsadu Sarajeva i genocid u Srebrenici.
Ove naše aktivnosti uočili su i u Ministarstvu obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo pa su i ove godine angažovali Hajrudina Mešića, profesora historije u Gazi Husrev-begovoj medresi, da svoje iskustvo oko ovih poslova podijeli sa kolegama iz drugih škola i u ulozi koordinatora između Memorijalnog centra i sarajevskih srednjih škola pomogne da efekti ove posjete budu što korisniji.
Profesor Mešić, koji je rođen na tom području a i sam je prošao srebreničku golgotu i u njoj izgubio veliki broj najbližih članova porodice i šire familije, okosnica je ovih aktivnosti i u Medresi a nadamo se da će to njegovo iskustvo prenijeti na kolege iz drugih sarajevskih srednjih škola.
Učenice i učenici drugih razreda Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu će tako i ove godine, zajedno sa Medicinskom, Mašinsko tehničkom i Muzičkom školom iz Sarajeva, u srijedu, 18. Septembra, 2019. godine, na ovaj svojevrstan čas historije, otići kao dvadeset i prva generacija koju ova škola redovno, još od 2003. godine, šalje u Srebrenicu.
Ovaj podatak, kojim se ponosimo, ističemo i radi toga da svim ostalim školama, mladim ljudima, i općenito stanovništvu Bosne i Hercegovine, ukažemo na potrebu da sami, ne čekajući inicijativu sa strane, mogu i trebaju činiti ono što je u njihovoj moći i što predstavlja raskid sa negativnom praksom i tradicijom.
Da su Bošnjaci ali i ostali narodi Bosne i Hercegovine njegovali takav odnos prema svojoj prošlosti ne bi im se događalo i ponavljalo da ih uvijek i iznova neko upreže u svoje interese i gura u nova krvoprolića. Nažalost, da te teške lekcije iz naše prošlosti nisu savladane i da bolne rane koje ne zacijeljuju nisu dovoljna opomena, pokazuje i aktuelni trenutak naše društveno-političke, ekonomske i svake druge stvarnosti. Još uvijek se Bosnom i Hercegovinom, njenim narodima, građanima, stanovništvom, ekonomijom, kulturom, vjerom i svim drugim, manipulira do te mjere da stotine hiljada njenih stanovnika napušta ovu zemlju i spas traže i nalaze u tuđini.
Očekujemo i da u narednom periodu, učenici Medrese ali i drugih škola pokažu da ih se dotakla ta teška lekcija i jedna od niza bolnih rana naše bliže ali i naše dalje i daleke prošlosti. Nažalost, imamo mi: Podrinja, Krajina, Srebrenica, Tomašica, Ahmića i inih stratišta na pretek kroz čitavu povijest našeg bitisanja na ovim prostorima. Zato treba pokazati da smo makar počeli učiti lekcije bez kojih teško možemo naći izlaz iz ove, decenijama duge, učmalosti u kojoj ze nalazi bosanskohercegovačko društvo u cjelosti.
Srebrenica je možda najbolji primjer kako po riječima Amosa Oza „činjenice ponekad postanu neprijatelj istine“, jer tek kad se nađemo u toj dolini tuge i bola vidimo o kakvom se zločinu radi. Svi oni koji dođu u Potočare uvjeriće se da upozorenja kustosa posjetiocima, vezano za ono što će vidjeti –„ nije za one slabijeg želuca“ i nije bez osnova. Posjetioci će dugo pamtiti i prepričavati lekcije koje dobiju na putu do Potočara kao i u samim Potočarima. A tvrditi „nikad više“ isto je što i tvrditi da iz kišnog oblaka ne može padati kiša. Jer zločini nad civilnim stanovništvom, cijelim narodima dešavaju se i dan danas širom planete. Ostaje nada da će nove generacije ipak nešto naučiti iz posjete Potočarima.