U ponedjeljak, 21. oktobra 2019. godine, u amfiteatru Gazi Husrev-begove medrese, u prisustvu velikog broja poštovaoca i rodbine, upriličena je hatma dova i sjećanje na rahmetli Muhameda Emina Dizdara (1882-1939.) i Zehru Šoše (1937-1999.) nekadašnje profesore i direktore Gazi Husrev-begove medrese.
Koliko je god duga lista svršenika i svršenica Gazi Husrev-begove medrese tako je duga lista učenih, uzoritih, izvrsnih i razboritih ljudi koji su usmenom i pisanom rječju raskrivali zastore sa Istine i u ovoj medresi tokom potonjih pet stoljeća učenicima predavali tefsir, hadis, osnove prava, apologetiku i druge znanosti, u skladu sa onim što običaj i mjesto zahtjevaju. To su i oni koji su učenike odgajali i spremali ih za život.
Medresa se svojih cijenjenih profesora i profesorica nastoji sjećati u različitim prigodama učenjem hatmi i prigodnim kazivanjima. Prethodnih godina oživjela su se sjećanja na r. profesore Ahmed-ef. Bureka, hfz. Kjamila Silajdžića, Kasima Hadžića i Hazima Tulića.
U ovoj godini kada se navršava 80 godina od preseljenja na bolji svijet prof. Muhameda Emina Dizdara i dvadeset godina od preseljenja na bolji svijet prof. Zehre Šoše u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu proučena je hatma-dova a u saradnji sa Upravom za obrazovanje i nauku Rijaseta Islamske zajednice, organizirana je prigodna tribina, kojoj su prisustvovali članovi porodice, bivši učenici i učenice te kolege i koleginice direktorice Zehre Šoše i uposlenici Rijaseta IZ u BiH. Bilo je to sjećanja na cijenjene profesore i direktore koji su svojim radom ostavili snažan pečat u radu ove institucije i odgoju i edukaciji generacija mladih ljudi koji danas kreiraju vjersku i kulturnu stvarnost BiH ali i šire regije i dijaspore.
O životu dvoje uglednih profesora i direktora Gazi Husrev-begove medrese govorili su prof. Sabaheta Ahmetagić, pedagog u Gazi Husrev-begovoj medresi, hfz. dr. Behija Durmišević, profesorica fikha, doc. dr. Zehra Alispahić sa Fakulteta islamskih nauka, dr. Ekrem Tucaković iz Odjela za visoko obrazovanje u Upravi za obrazovanje i nauku Rijaseta IZ-e u BiH i Almin Mahmutović, prof. arapskog jezika u GHM.
Muhamed Emin Dizdar rođen je u Mostaru 8. januara 1882. godine a preselio na Ahiret 8. decembra 1939. godine u Sarajevu. Potomak je poznate ulemanske porodice Dizdara. U Sarajevu je završio ruždiju, Gazi Husrev-begovu medresu, Šerijatsku sudačku školu a u Beču je položio ispit za profesora arapskog jezika u srednjim školama. Direktor GHM bio je u periodu od 1 septembra 1924. godine do 7. juna 1938. kada je postavljen za rektora Više islamske šerijatsko-teološke škole u Sarajevu. Kao direktor ostao je u sjećanju po izuzetnim pedagoškim, inovatorskim i organizatorskim sposobnostima.
Govoreći o prof. Muhamedu Eminu Dizdaru kao angažiranom alimu svoga vremena dr. Ekrem Tucaković je istakao: „Naročiti odjek u javnosti imao je Dizdarev rad Nastavni zavodi kod starih Arapa, objavljen u 30-godišnjem izvještaju Šeriatske sudačke škole 1917., u kojem je obradio medrese i islamska učilišta, od Nizamijje do modernih reformi Al-Azhara. Značajan je njegov rad »Islam i znanost«, objavljen u Glasniku (1933, br. 4-5). U ovom radu Dizdar, pozivajući se na njemačkog kulturnog historičara Kramera kaže da su muslimani jedini narod „ranijeg doba srednjeg vijeka koji je u razvijanju i znanstvenom obrađivanju pravne ideje polučio uspjehe, koji po svojoj veličanstvenosti stoje odmah uz djelo Rimljana“(…) Uredništvo El-Hidaje u povodu njegove smrti naročito naglašava njegovu nastavničku kompetenciju.U El-Hidajinom osvrtu se naglašava da je u svojim predavanjima iz historije islama uvijek davao primat “kulturnim momentima u islamskoj historiji i izlagao ih svestrano i sa toplinom”.
Govoreći pedagoškom i nastavničkom radu prof. Muhameda Emina Dizdara, profesor arapskog jezika Almin Mahmutović je između ostalog istakao: „Njegova struka jest arapski jezik i povjest islama. Svojim predmetima je tako vladao da se tomu ne može ništa prigovoriti. U nastavi je pokazivao dubokog smisla za svoj predmet, i premda predstavnik starije generacije, u nastavi je usvojio sve modernije metode obuke, kako bi svojim učenicima omogućio što veći uspjeh sa što manje truda(…) Sve što je predavao, tumačio je do najsitnijih detalja na način, koji je imao za posljedicu da se njegov predmet pamtio i morao naučiti (…) Ali prave pedagoške i organizatorske sposobnosti rahmetli Muhamed-ef. došle su do izražaja, kada je on, odmah po umirovljenu kao direktor Šerijatske sudačke škole, postavljen za II muderrisa i upravitelja Gazi Husrev-begove medrese (1.11.1924.). Medresa se upravo tada nalazila u fazi reorganizacije i prilagođavanja novonastalim prilikama u Islamskoj vjerskoj zajednici. (…) Koliko su značile promjene u Medresi u vrijeme Dizdareva upravljanja, pokazuje i sama njegova ocjena u tekstu o medresi u povodu njene četiristogodišnjice, u kome kaže da je Medresa sada „pošla onim pravcem, kakav joj je naumio sam njen osnivač.“
Prof. Zehra Šoše, rođena je u Sarajevu 11. augusta 1937. godine a na bolji svijet je preselila 6. februara 1999. godine u 62. godini života. U Sarajevu je završila osnovno i srednje obrazovanje a potom i Filozofski fakultet, Odsjek za historiju i geografiju. Po završetku studija, od školske 1961./62 zaposlila se u Gazi Husrev-begovoj medresi gdje je punih 35 godina predavala predmete historiju i geografiju i historiju islama, sve do 1997. godine kada je i penzionisana. Direktorica ženske medrese bila je u periodu 1979-1985. Tokom svoga tridesetpetogodišnjeg rada u Medresi ostavila je neizbrisiv trag na mnogim generacijama učenika i učenica.
O profesorici Zehri Šoše iz pozicije radne koleginice i profesorice govorila je Sabaheta Ahmetagić i istakla: „Organizacija rada i života u domu ženske medrese i danas se temelji na osnovama koje je direktorica Zehra postavila. Bila je izuzetan organizator, imala je ideje i viziju školovanja učenica, njihovog postignuća te iskorištavanja životnih prilika. Potpuno se posvetila odgoju, obrazovanju, razvoju ličnosti i budućnosti učenica (…) Učenice je štitila, pomagala, upućivala, savjetovala na pedagoški ali i ljudski i roditeljski način uvijek misleći na njihovu budućnost (…) Ulagala je novac u obrazovanje, kupovala je knjige za biblioteku koju je tada imala Ženska medresa. Voljela je vidjeti učenice sa knjigom u ruci u slobodno vrijeme i tražila je da preporučujemo literaturu koju treba nabaviti za učenice... Cijenila je i voljela učenice i učenike koji su bili radoznali, živi, znatiželjni i radila na tome da im pobudi životnu energiju i otvori pogled ka budućnosti i poticala ih na aktivnost... Slobodno vrijeme učenica je organizovala i nastojala da bude ispunjeno raznovrsnim aktivnostima. Obavezan je bio odlazak u pozorište, kina, muzeje, izložbe a često su se organizovali izleti i posjete mnogim gradovima u BiH pa i dalje (…) Bila je direktorica u vrijeme kada nismo bili pod nadzorom državnih institucija za obrazovanje, ali je vodila računa i o radu i stručnom usavršavanju odgojnog i nastavnog osoblja. Pripremali smo predavanja za nastavničko vijeće, odgojnu službu i tada smo na njenu inicijativu polagali stručni ispit na čemu se insistiralo u Medresi tek 1997. godine kada smo upisani u registar srednjih škola… U svom radu je nailazila često na kritike i osude zajedno sa osobljem, ali je uvijek imala argumente i jasna objašnjenja za svoje postupke i odluke. (…) Na sjednici Nastavničkog vijeća 16 aprila 1986. godine predložila je da se primi još jedno odjeljenje učenica koje bi bile vanjske učenice, što Nastavničko vijeće nakon razmatranja nije usvojilo, ali su dva odjeljenja učenica primljena školske 2003/2004. godine. Još tada je imala viziju potrebe školovanja učenica u GHM-i. Savjetovala je da se na prijemnim ispitima primaju učenici iz onih krajeva gdje nije razvijen vjerski život i aktivnosti.
O tome kako je se sjećaju učenici i učenice, šta pamte iz vremena kada su bili i bile u školskim klupama a danas su na nekim sličnim pozicijama te šta se od nje moglo naučiti, saznati, ponijeti za život, govorila je hfz. dr. Behija Durmišević ističući: „U odgoju, sazrijevanju i odrastanju prvih generacija i općenito generacija Medrese, profesorica Zehra Šoše zauzima sigurno značajno i neizbrisivo mjesto… Učenice su profesoricu Zehru Šoše prvi put mogle vidjeti i izravno upoznati na dan uoči početka školske godine, kada bi direktorica organizirala sastanak za roditelje učenica prvog razreda. Nastup i obraćanje direktorice roditeljima i učenicama, čvrsto i odlučno držanje, glas ozbiljan i odmjeren kazivali su da se radi o zahtjevnoj i strogoj ličnosti… Potom su se učenice sa direktoricom susretale na časovima historije i geografije… Dobro se sjećam kad smo u prvom razredu radili Iberijski poluotok donijela nam je lepezu prospekata o Alhambri u Granadi, o Velikoj džamiji u Kordobi i munari La Hiralda u Sevilji. Mi smo do tada sasvim malo znali o Arapima muslimanima koji su nekada vladali u Španiji, ali slike koje smo tada vidjeli zasigurno su nam se utisnule u sjećanje za veoma dugi period života (…) Znala je da je mladim osobama bitno kako izgledaju, učenice je podsticala da oblače odjeću skladnih boja, lijepog i prikladnog kroja. Znala je reći: „Kad vidite u izlogu komad odjeće i on vam se svidi, ako imate novac kupite ga samo ako znate s čime ćete ga moći kombinirati. A ako novca nemate,“ slegnula bi ramenima i kazala: „onda tom komadu odjeće jednostavno manu nađite.“ Nije gajila simpatije prema materijalizmu i hedonizmu. Znala je kazati: „Nemojte zaboraviti da se iza najskupljih zavjesa liju najgorče suze.“
Uz dobro spremljeno gradivo iz predmeta Historija i Geografija, učenice su znale da na časove profesorice Zehre moraju doći uredno odjevene. S druge strane profesorici je bilo stalo da učenice ne budu lišene estetske profinjenosti… Učenice je podučavala i patriotizmu onako kako je mislila da treba. Redovno im je predlagala da pogledaju neki film, pročitaju knjigu, odu na pozorišnu predstavu. Sugerirala bi im da posjećuju muzeje i važna kulturno-historijska mjesta. Ona je bila kćerka reis-uleme Sulejman-ef. Kemure. Učenice nisu razmišljale o tome da li profesorica zbog toga ima problema ili ima problema zbog vlastitih stavova? Ona je za učenice jednostavno bila važan autoritet. Osjećale su da ih upućuje životu zasnovanom na moralu, vrlinama, strpljenju i upornosti.“
Profesorica Zehra Šoše bila je autoritet i učenicama i učenicama ali i svojim radnim kolegama. Na veoma inspirativan i dojmljiv način o profesorici Zehri Šoše govorili su prof. Mustafa Sušić, njezin učenik a kasnije i kolega, prof. Ferhat Šeta, učenik, kolega i direktor, te prof. Džemal Salispahić, studijski kolega i kolega direktor.
Druženje je završeno hatma dovom profesoru Muhammedu Eminu Dizdaru i profesorici Zehri Šoše koju je proučio hfz. dr. Mensur Malkić, direktor Gazi Husrev-begove medrese.
Neka je rahmet Božiji profesoru Muhammedu Eminu Dizdaru i profesorici Zehri Šoše!