U povodu 1. marta – Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine nastavnici Historije u JU Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, Selma Ćerimagić i Hajrudin Mešić, pripremili su poseban multimedijalni digitalni sadržaj s ciljem podsjećanja na ovaj važan datum u historiji Bosne i Hercegovine.
Spomenutim sadržajima možete pristupiti OVDJE.
Želimo vam sretan Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine!
Dvadeset devet godina od sticanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine
„Prvi mart je bio naša sudbina“
Historija živi od datuma i sjećanja, a datumi su lijepa prilika za pravljenje bilansa tj. da pokažu sa čime se to uspostavlja kontinuitet i šta nas to povezuje sa događajima koje obilježavamo.
Danas je prvi mart 2021, dan kada se obilježava dvadeset devet godina od proglašenja nezavisnosti naše domovine Bosne i Hercegovine, što je ujedno i povod za pisanje ovog teksta.
Ovo je i rijetka prilika da se sjetimo svih onih hrabrih pojedinaca koji su se odrekli svoje budućnosti radi naše sadašnjosti. Ne smijemo zaboraviti da je po proglašenju nezavisnosti, naša Domovina brutalno napadnuta izvana i iznutra, tako da je, od svijeta priznatu nezavisnost, trebalo braniti i odbraniti, a branili su je i odbranili najbolji sinovi koje je ova zemlja imala.
Službeno sjećanje zavisi od moći države, jer sjećati se znači postojati, izgubiti pamćenje znači iščeznuti. Samo ukoliko poznaje svoju historiju, društvo može znati nešto i o sebi. Baš kao što je i čovjek bez sjećanja i znanja o sebi, čovjek bez cilja, tako je i društvo bez sjećanja i znanja o sebi društvo bez cilja.
Oni koji zaboravljaju svoju historiju osuđeni su da je ponove, kaže Edmund Berk. Da se ne zaboravi i da se više ne ponovi tragedija koja je zadesila našu Domovinu nakon proglašenja nezavisnosti, mi ćemo se danas ukratko prisjetiti tih sudbonosnih dana! Poznato je da je put do dužnosti najčešće i put do slave. O tome kako je izgledao put u nezavisnost možete pročitati u nastavku teksta.
Titovom smrću, 4. maja 1980. godine, završila se jedna mirna epoha jugoslavenskog razdoblja. Tito je postavio jugoslavenske republike u njihove historijske okvire i dao im potpunu autonomiju a Bošnjaci su pod odrednicom Muslimani dobili ono što im je i pripadalo – status nacionalnosti.
Raspad socijalističkog sistema u Evropi značio je i kraj komunizma u Jugoslaviji. Nakon 40 godina unutrašnjeg mira, počelo je doba nesigurnosti i nemira koji će na kraju i dovesti do raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Centar nacionalističkih nemira koji su srušili Jugoslaviju nalazio se u Srbiji. Titov federativni ustav, koji je jugoslavenskim republikama – članicama dodijelio suverenost, oduzeo je Srbiji njeno vodeće mjesto koje je imala u periodu Kraljevine Jugoslavije a koje je željela da sačuva i u periodu iza 1945. godine.
Srbija više nije bila jedina vladajuća snaga u zemlji, već samo jedna od šest jugoslavenskih republika a koja nije bila ni najbogatija među njima. U to vrijeme na političku scenu izlazi Slobodan Milošević, od 1987. godine vođa Komunističke partije Srbije. On je shvatio da je sa socijalizmom gotovo a da nastupa nacionalizam pri čemu se stavio na čelo tog pokreta. Srbija je 1989. ukinula autonomiju Kosovu što je označilo početak kraja Jugoslavije. Težnje Srbije za dominacijom u jugoslavenskoj federaciji doprinijele su da se u drugim jugoslavenskim republikama počne razmišljati o sopstvenom putu u budućnost.
Nakon toga, u Bosni i Hercegovini su održani parlamentarni izbori 18. XI 1990. godine na kojima su pobijedile: SDA, SDS i HDZ. Iste godine u svim republikama održani su izbori.
U međuvremenu, međunarodna zajednica je obrazovala konferenciju o Jugoslaviji, sa zadatkom da pomogne rješavanju političkih odnosa među republikama u procesu disolucije Jugoslavije. Evropska ekonomska zajednica i njene zemlje članice su na Savjetu ministara Evropske zajednice u Briselu 16. XII 1991. godine donijele Deklaraciju o Jugoslaviji i Deklaraciju o smjernicama o priznavanju država u istočnoj Evropi i Sovjetskom Savezu.
Slijedeći mišljenje Arbitražne komisije, Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine donijela je odluku o raspisivanju referenduma. Dakle, odluku o održavanju referenduma donio je tada jedini legalni organ koji je to mogao i učiniti a to je tadašnja republička skupština. Ona je to učinila na zajedničkoj sjednici 24. i 25. januara 1992. Referendum za nezavisnost Bosne i Hercegovine održan je na insistiranje Evropske zajednice i na preporuku Arbitražne komisije Međunarodne konferencije o Jugoslaviji, u završnoj fazi disolucije bivše SFRJ. 29. novembra 1991. Badinterova komisija je donijela procjenu o stanju u SFRJ. Ova odluka je pružila pravnu osnovu za priznavanje nazavisnosti republika pri čemu će granice između bivših federalnih jedinica postati granice novonastalih zemalja.
Pitanje o kome se na referendumu odlučuje mora biti precizno i nedvosmisleno postavljeno tako da se može lahko odgovoriti sa za i protiv. Tog, sada već historijskog, 29. februara i 1. marta 1992. godine održan je referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Referendumsko pitanje na koje su građani trebali dati odgovor bilo je formulisano na sljedeći način: JESTE LI ZA SUVERENU I NEZAVISNU BOSNU I HERCEGOVINU, DRŽAVU RAVNOPRAVNIH GRAĐANA, NARODA BOSNE I HERCEGOVINE – MUSLIMANA, SRBA I HRVATA I PRIPADNIKA DRUGIH NARODA KOJI U NJOJ ŽIVE.
Od ukupnog broja osoba sa biračkog spiska 3.253.568 sa pravom glasa na referendum je izašlo 2.073.568, tj. više od 64%. Od ukupnog broja glasača na referendumu za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine za nezavisnost je glasalo njih 2.061.932. Znači, od ukupnog broja izašlih, njih 99,44% glasalo je za samostalnu, suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu.
Izlaskom na referendum više od 64% posto građana Bosne i Hercegovine i davanjem pozitivnog odgovora, stvorene su pretpostavke i svi bitni uslovi za međunarodno priznanje i potvrdu suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine, države slobodnih i ravnopravnih građana i naroda, onako kako je to bilo utvrđeno prvim zasjedanjem ZAVNOBIH-a (25. 11. 1943) čuvena formula TRI NI I TRI I tj. da Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, ali je i muslimanska i hrvatska i srpska. Referendum za nezavisnost Bosne i Hercegovine nadgledali su posmatrači OSCE-a i tadašnje Evropske zajednice. Od 2500 posmatrača referenduma, isti je dobio visoku ocjenu za način provođenja. Prva zemlja koja je priznala našu nezavisnost bila je Bugarska koja je to učinila i prije održavanja referenduma (15. januara 1992).
Međunarodno priznanje Republike Bosne i Hercegovine uslijedilo je na sjednici Savjeta ministara Evropske zajednice u Briselu 6. IV 1992. godine, a priznanje je stupilo na snagu 7. IV 1992. Ovim priznanjem Bosna i Hercegovina je i formalno prestala biti dio SFRJ. Političko-administrativne granice republika, postale su međunarodne državne granice. Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine, zajedno sa Slovenijom i Hrvatskom, primljena u članstvo UN kao njena 177. članica. Kao datum za obilježavanje nezavisnosti uzet je prvi mart, a ne 29. februar da praznik ne bi padao svake četvrte godine.
Dakle, šestog aprila 1992. godine Evropska ekonomska zajednica priznala je državni subjektivitet Republike Bosne i Heregovine, s tim da se priznanje nezavisnosti računa od sedmog aprila zbog prigovora srpske strane a u vezi simbolike šestog aprila za jugoslavenske prostore.
S obzirom na disonantne tonove u našem društvu vezano za prvi mart, citirat ću riječi prvog predsjednika nezavisne Republike Bosne i Hercegovine r. Alije Izetbegovića. Na pitanje da li je osim referenduma za nezavisnost bilo drugih rješenja odgovorio je sljedeće: „Prvi mart je bio naša sudbina i neumjesno je pa i grešno pitanje da li je išta moglo biti drugačije.“
Činom osamostaljenja, na Republiku Bosnu i Hercegovinu je počela otvorena agresija koja je trajala skoro tri i po godine. Međunarodna zajednica je agresore kažnjavala u stilu brižnih roditelja – kažnjavam te, ali znaj da to mene više boli nego tebe. Zato ne čudi što su u toku agresije počinjeni strašni zločini čija je kulminacija bila 11. juli 1995. godine kada je počinjen genocid nad Bošnjacima bosanskog srednjeg Podrinja.
Nakon opsežnih, raznovrsnih vojnih i političkih priprema, koje su na terenu, u Republici Bosni i Hercegovini i susjednim zemljama izvršili NATO i američka diplomatija, ali značajnih vojnih pobjeda Armije R BiH, pristupilo se mirovnim pregovorima. Pregovori su vođeni od 01. do 21. novembra 1995. u vazdušnoj bazi Wright-Petterson u Daytonu (Ohio) SAD. Ovi složeni pregovori razultirali su zaključivanjem i potpisivanjem Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini čiji aneks 4 kaže da su „Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi (zajedno sa drugima) i građani Bosne i Hercegovine opredijeljeni za suverenitet, teritorijalni integritet i političku nezavisnost Bosne i Hercegovine u skladu sa međunarodnim pravom. Prema tome, Bosna i Hercegovina po Dejtonskom mirovnom sporazumu, odnosno Ustavu, kao država posjeduje puni međunarodnopravni kapacitet kao izraz svog državnog suvereniteta. Danas, dvadeset devet godina poslije, možemo reći da još uvijek postoje tendencije za podjelu Bosne i Hercegovine. Istina, one su slabijeg intenziteta izvana, ali još uvijek jakog iznutra, a mi kao pouku ne smijemo zaboraviti historijsku činjenicu da trojanski konji jašu iznutra. Prethodne generacije su čuvale i očuvale našu domovinu Bosnu i Hercegovinu, a na sadašnjim i budućim generacijama ostaje zadatak da ovaj povjereni emanet sačuvaju i prenesu generacijama koje tek dolaze.
Selma Ćerimagić, prof.
Hajrudin Mešić, prof.