Vijesti i aktuelnosti

Hatma dova i prigodno sjećanje na hafiza Sinanuddin-ef. Sokolovića, profesora Gazi Husrev-begove medrese

Hatma dova i prigodno sjećanje na hafiza Sinanuddin-ef. Sokolovića, profesora Gazi Husrev-begove medrese
Hatma dova i prigodno sjećanje na hafiza Sinanuddin-ef. Sokolovića, profesora Gazi Husrev-begove medrese

U povodu 110 godina od rođenja hfz. Sinanuddin-ef. Sokolovića, profesora Gazi Husrev-begove medrese, u amfiteatru naše škole, upriličeno je prigodno sjećanje na njegov život i djelo i proučena hatma-dova. Hatma-dovi je, pored profesora i učenika Medrese,  prisustvovala rodbina rahmetli profesora Sokolovića.

Hatma dova i prigodno sjećanje na hafiza Sinanuddin-ef. Sokolovića, profesora Gazi Husrev-begove medrese
Hatma dova i prigodno sjećanje na hafiza Sinanuddin-ef. Sokolovića, profesora Gazi Husrev-begove medrese

Na početku programa ašere je proučio hafiz Omer-ef. Zulić, profesor kiraeta u Gazi Husrev-begovoj medresi.

U uvodnom obraćanju, moderatorica programa Amina Birdahić, učenica Gazi Husrev-begove medrese, zahvalila se prisutnima što su se odazvali pozivu da se na prigodan način prisjetimo i uz učenje hatma-dove, obilježimo 110 godina od rođenja hadži hafiza Sinanuddin-ef. Sokolovića, profesora Gazi Husrev-begove medrese. Danas se sjećamo velikog profesora, velikog čovjeka koji je svojim radom, na svoj način, nesumnjivo obilježio vrijeme u kojem je živio. Zabilježeno je da sjećanje i povijest ne moraju ići zajedno. Povijest je zauvijek prošlost. Povijest ima svoje zakonitosti i smjernice. A sjećanje je naša intuitivna potreba da sve što je prošlo zadržimo u sadašnjosti, kazala je moderatorica programa.

Hatma dova i prigodno sjećanje na hafiza Sinanuddin-ef. Sokolovića, profesora Gazi Husrev-begove medrese
Hatma dova i prigodno sjećanje na hafiza Sinanuddin-ef. Sokolovića, profesora Gazi Husrev-begove medrese

Sinanuddin Sokolović rođen je 12. oktobra 1911. godine u Priboju na Limu. Poslije osnovne škole i četiri razreda Šeriatske gimnazije upisao je Šeriatsku sudačku školu koju je završio 1936. godine. U Islamsku zajednicu se uključio sa svojih četrnaest godina i to kao mujezin u Karpuzovoj džamiji u Sarajevu. Hifz je završio pred hfz. Mustafa-ef. Kulenovićem – svojim puncem, a hafiska dova je organizirana u njegovoj 56-oj godini.

Službovao je u Jajcu kao imam i hatib, a kao šerijatski sudija službovao je u Visokom i Travniku u toku Drugog svjetskog rata. Nakon rata bio je sekretar Ulema-i medžlisa, zatim pravni savjetnik u preduzeću „Šik“ sve do septembra 1960. godine kada je postavljen za profesora u Gazi Husrev-begovoj medresi. Kao profesor i pedagog bio je veoma uvažavan i omiljen zbog svog druželjubivog stava prema učenicima i sposobnosti da ih plastičnim primjerima i na duhovit način uvuče u materiju i osvoji. Uz to je bio i hatib Careve džamije. Bio je vrlo vješt orator, sugestivan u predavanjima i vazovima, pa je bio poznat širom Bosne i Hercegovine. Također je bio dobar organizator i pokretač mnogih akcija, pa je njegov doprinos sprovođenju i organizaciji prikupljanja zekata i sadekatu-l-fitra odnosno kurbanskih kožica bio značajan.

Bio je dugogodišnji sekretar „Ilmijje u Bosni i Hercegovini“ i na tome poslu ostvario značajne rezultate. Jedno vrijeme bio je i sekretar Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, dugogodišnji sekretar i član uređivačkog kolegija u „Preporodu“, „Glasniku VIS-a“ i „Takvimu“, i dr. Izrazito je cijenio pisanu riječ a i sam je pisao poučne članke i tekstove koji su objavljivani u „Preporodu“, „Glasniku“ i „Takvimu“, a nekolicina njih štampani su i kao posebni separate.

Hafiz Sinanuddin Sokolović je preselio na Ahiret 30. septembra 1973. godine. Iza njega ostala je bogata kućna biblioteka koju su njegovi potomci u cijelosti poklonili Gazi Husrev-begovoj biblioteci.

U Preporodu, 25. augusta 2017. godine, u tekstu „Anegdote o Bošnjacima vezane za Kabu i Hadž“ opisano je i putovanje na hadž Sinanudina Sokolović sa ocem hafizom Junuz-efendijom, riječima: „Hafiz Junuz iz sela Sokol, kasaba Rudo, kadiluk višegradski, alim stambolski, studirao je u Stambolu islamske nauke. Nakon povratku u Bosnu oženio se, te zaposlio kao imam u Priboju gdje mu se rodio sin Sinanudin koji je sa tri godine ostao bez majke. Za Junuza ef. se govorilo da je dobri. Te godine kad mu je umrla žena, otisnuo se na hadž noseći sina Sinanudina na leđima, jer ga nije imao kome ostaviti na brigu. Interesantne su zgode i susreti sa ovog njegovog putovanja. Vraćajući se sa hadža u Medini je postao turbetar Poslanikovog mezara. Plaću je primao iz vakufa svoga prapradjeda Mehmed-paše Sokolovića. Kad su se Osmanlije povukle iz Arabije, Junuz-ef. se sa sinom vratio u Stambol, a potom u Bosnu. Stigavši u Sarajevo postavljen je za imama na Kobiljoj Glavi i šejha Nakšibendijske tekije u Vogošći. Sin mu Sinanudin postao je hafiz, imam, kadija, popularan vaiz, pisac i jedan od najistaknutijih profesora fikha Gazi Husrev-begove medrese. Na času bi spominjao da ga je otac na leđima u sepetu odnio na hadž kada je napunio tri godine, da ga je ujela škorpija dok se bos igrao u pijesku i da ga je od otrovnog uboda izliječila jedna beduinka.“

Profesor Hadžem Hajdarević je zapisao: „Učenici su ga, od milošte, zvali Šinak. Zvali su ga tako jer se učenicima roditeljski obraćao sa sinak, sinak moj, jesi li naučio, sinak, samo što je, ko zna kad i ko zna gdje, riječ sinak naglo zašuškala i prometnula se u drukčiji svoj oblik. Rahmetli Šinak je na nastavne sate fikha i ahlaka dolazio i ozbiljan i vedar, autoritativan i nasmiješen, nastavni sat bi započeo ponekom šalom. Šta god je pisalo u udžbeniku fikha Muhameda Seida Serdarevića ili u profesorovim skriptama iz ahlaka, on je sve nastojao objasniti direktno, živopisno, otvoreno, nasmijano, bez ikojeg zazora i pedagoške “hunjkavosti”, pa i kad su u pitanju muško-ženski odnosi, pitanje seksualnosti u islamu, što bi, naravno, naročito znalo zaintrigirati buduće “hodžiefendije”. Evo jednog slikovitog prizora s časa. Profesor je volio da učenika izvede do table kad bi tražio znanje za ocjenu. Učenik bi stajao na onoj strani koja je bliže vratima, a profesor bi, položivši francuzicu (kapu) na sto, sjedio okrenut prema učeniku, i krenula bi pitanja. Tako bi se izbjegle nevolje oko šaptanja i došaptavanja. I samo što profesor na tom nastavnom satu postavi pitanje učeniku kojeg je prozvao da odgovara, učenik se u nevjerovatnom luku prostrije ispred profesorova stola. Nije se nimalo uvio u pasu, u punom je luku tresnuo leđima o pod. Sreća da je peć na drva i ugalj bila malo dalje, u ćošku. Profesor je bio preneražen – šta se to za ime Boga Miloga dogodi. Brzo je ustao sa stolice, pa sjeo, pa opet ustao, sjeo, više puta pogledao po razredu, pa je prišao učeniku pitajući ga kako je, šta bijaše, trebalo bi hitno zvati doktora… Učenik je brzo došao sebi, skočila je samo vidna čvoruga na potiljku. Profesor je, na kasnijim nastavnim satima fikha, uvijek pitao tog učenika – kako je – i sugerirao mu da se sâm javi odgovarati kad bude spreman.“

Uz Gazi Husrev-begovu medresu organizator sjećanja na hafiza Sokolovića i hatma-dove bila je Uprava za obrazovanje i nauku Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. O značaju tezkiretname, programa institucionalnog obilježavanja datuma rođenja ličnosti značajnih za islam, muslimane i Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini, među koje se ubraja i profesor Sinanuddin-ef. Sokolović, u ulozi predstavnika Uprave za obrazovanje i nauku Rijaseta, govorio je dr. Ekrem Tucaković.

Hatma dova i prigodno sjećanje na hafiza Sinanuddin-ef. Sokolovića, profesora Gazi Husrev-begove medrese
Hatma dova i prigodno sjećanje na hafiza Sinanuddin-ef. Sokolovića, profesora Gazi Husrev-begove medrese

Dr. Tucaković je između ostalog naglasio da je Rijaset IZ prošle godine donio odluku o pokretanju Tezkiretname, institucionalnog sjećanja na poznate i za Islamsku zajednicu i muslimane zaslužne pojedince. Napravljen je popis ličnosti, razvrstan u nekoliko nivoa i date upute ustanovama IZ o nacinu organizovanja nastupajućih godišnjica vezanih za njihovo rođenje ili smrt. Naglasio je veliku važnost njegovanja naseg kolektivnog sjećanja na zaslužne pojedince bez čega nije moguće sačuvati svijest o našem identitetu. Naš kolektivni identitet ustvari predstavlja zbir takvih sjećanja. Ako toga nema ili se zanemari postoji opasnost da se izgubimo u nekom tuđem identitetu. Potporu ovakvoj praksi nalazimo u Božijem savjetu i upozorenju:

“I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave”; to su pravi grjesnici.” (Al-Hasr, 19.)

“Sjećajte se vi Mene, pa ću se i Ja vas sjetiti,” (Al-Baqara, 152.)

Dr. Tucaković je posebno pohvalio Gazi Husrev-begovu medresu kao primjer kako treba praktikovati i njegovati institut sjećanja na svoje zaslužne pojedince s obzirom da je upoznat sa činjenicom da Medresa to redovno čini.   

Hatma dova i prigodno sjećanje na hafiza Sinanuddin-ef. Sokolovića, profesora Gazi Husrev-begove medrese
Hatma dova i prigodno sjećanje na hafiza Sinanuddin-ef. Sokolovića, profesora Gazi Husrev-begove medrese

O svojim sjećanjima na profesora Sokolovića govorio je profesor Abdulgafar-ef. Jukić, učenik hafiza Sinanuddin-ef. Sokolovića, dugogodišnji imam, vjersko-prosvjetni referent i odgajatelj u Gazi Husrev-begovoj medresi.

Hatma dova i prigodno sjećanje na hafiza Sinanuddin-ef. Sokolovića, profesora Gazi Husrev-begove medrese
Hatma dova i prigodno sjećanje na hafiza Sinanuddin-ef. Sokolovića, profesora Gazi Husrev-begove medrese

Prije iznošenja crtica iz vlastitog sjećanja na plemenitog Profesora, Abdulgafar ef. je pročitao jedan dirljiv tekst o Sinanuddin ef. Sokoloviću koji je napisala njegova kćerka Mebrura Balić, a koji je objavila jadna generacija njegovih učenika u svojoj monografiji, u drugom izdanju, koja nosi naslov “Svjedok jednog turbulentnog vremena”. Mebrura  Balić je na dirljiv nacin iz svojih sjećanja, opisujući iskušenja vjerskog djelovanja u jednom turbulentnom vremenu udbaške torture kakvu je ni kriv ni dužan trpio njen otac, iznijela kratku, ali efektnu skicu lika i djela svoga oca hfz. Sinanuddina. Nakon iznošenja ovog kazivanja, profesor Abdulgafar je podjelio nekoliko vlastitih sjećanja na svoga profesora. Kazao je da je hfz. Sokolović bio markantna i dostojanstvena ličnost, uvijek vedar i smjerno odjeven, vesele naravi, ali i strog u traženju znanja od učenika. Predavao je tri predmeta; akaid, fikh i ahlak. Volio je pristojnu šalu, a jedna glasi ovako: Na času fikha prozvao Profesor učenika Hasana  da odgovara i pita ga šta je sutra, a Hasan kao iz topa, četvrtak Profesore. Ne pitam te to, već šta je sutra u fikhu? Hasan nastavlja u svom stilu; Profesore, mogu li ja vama odgovoriti sutra šta je sutra? Profesor se nasmija i reče: Možeš, ali malo sutra. Na kraju je Abdulgafar ef. spomenuo da se sjeća slike profesora Sokolovića kada je bio u posjeti Foči 1973. godine. “Ja kao imam u Aladža džamiji molim Profesora da uđe u mihrab, a on odbi zato što je musafir pa bi morao kao imam kratiti namaz, a to bi moglo zbuniti džemat.Tako sam ja predvodio džemat, a Profesor bio u saffu. To je bio moj posljednji susret s njim. Nedugo, poslije toga hfz. Sinanuddin Sokolović je preselio na ahiret.

Hatmu za rahmetli Profesora proučili su članovi Nastavničkog vijeća Gazi Husrev-begove medrese, a hatma-dovu je proučio doc. dr. hfz. Mensur-ef. Malkić, direktor Gazi Husrev-begove medrese.

Neposredno prije učenja hatma-dove Direktor se zahvalio profesorima I profesoricama na njihovom učešću u učenju hatme za rahmetli profesora Sokolovića i njihovoj podršci za ovakve prigode. Zahvalio se i članovima njegove porodice koji su puni zahvalnosti i ponosa slušali o svome ocu, djedu i dajdži. Na kraju se direktor Malkić posebno zahvalio dr. Ekremu Tucakoviću na dolasku i efektnom pojasnjenju smisla tezkiretname, i naravno profesoru Abdulgafar ef. Jukiću na dirljivom i toplom kazivanju o svom plemenitom profesoru i alimu hfz. Sinanuddin ef. Sokoloviću. 

Trenutno ste offline. Provjerite internet vezu.