U srijedu, 12. oktobra 2022. godine, u amfiteatru Gazi Husrev-begove medrese, u prisustvu velikog broja poštovaoca i rodbine, upriličena je hatma dova i sjećanje na rahmetli Muhamed-ef. Tufu, muderisa Gazi Husrev-begove medrese, Ibrahim-ef. Imširovića, direktora Gazi Husrev-begove medrese, i šehida Abdulah-ef. Čelebića, profesora Gazi Husrev-begove medrese.
Program je počeo ašeretom koje je proučio Mensur Kerla, profesor Povijesti islama i Tefsira u Gazi Husrev-begovoj medresi.
Danas se sjećamo trojice velikana, trojice alima koji su svojim djelom, svaki na svoj način, nesumnjivo obilježili vrijeme u kojem su živjeli i bili svjedoci bremenitih vremena za ovaj prostor i bošnjački narod. Doživjeli su različite društveno-političke sisteme, kao muderrisi predavali su razne predmete a spajala ih je ista misija: širenje znanja, nauke i kroz nju očuvanje identiteta muslimana ovog područja. Oni su to svojim radom i djelom svjedočili i potvrdili. Sve trojica su bili profesori – muderisi ove institucije. Danas se podsjećamo i na njihovu misiju, koju smo preuzeli i danas je nosimo – kazala je u uvodnom obraćanju moderatorica programa Maida Vuković-Džakmić, pedagog u Gazi Husrev-begovoj medresi.
O direktoru Ibrahim-ef. Imširoviću, njegovom životnom putu, kroz kratku biografiju, sa posebnim akcentom na njegov rad u Gazi Husrev-begovoj medresi govorio je direktor Gazi Husrev-begove medrese dr. hfz. Mensur Malkić.
Ibrahim Imširović rođen je 1892. godine u Seoni kod Srebrenika od oca Muje i majke Hatidže. Nakon završetka mekteba i Osman-kapetanove medrese u Gračanici, pohađao je Kuršumli medresu i tri razreda Darul-muallimina u Sarajevu, a zatim Šerijatsku sudačku školu koju je završio 1920. godine. Tokom cijelog školovanja isticao se bistrinom uma, marljivošču i neprestanom težnjom za sticanjem raznovrsnog znanja, te je spadao uvijek među najbolje učenike. Po okončanju školovanja radio je kao pripravnik, a zatim i kao šerijatski sudija u Tuzli i Sarajevu. U prilog ocjeni da je profesor Ibrahim izuzetna ličnost, pedagog i alim ali i menadžer i organizator ulazi informacija da mu je tadašnji reisul-ulema Džemaludin-ef. Čaušević povjerio posao oko reorganizacije Kuršumli medrese (1920), što je on s uspjehom i izvršio.
Profesor Imširović je bio upravitelj ili direktor Gazi Husrev-begove medrese od 1. februara 1921. do 1. oktobra 1924. godine, a nakon toga radi kao honorarni nastavnik do kraja školske 1930/1931. godine. Predavao je akaid, arapski jezik, fikh, hadis, kiraet, tefsir i turski jezik. U literaturi Imširovića susrećemo i kao jednog od potpisnika proglasa za pokretanje časopisa Novi Behar, pomagao je rad kulturno-prosvjetnog društva muslimana Gajret, obavljao je dužnost šerijatskog sudije u Tuzli, bio je član uprave Muslimanskog kulturno-prosvjetnog društva „Narodna Uzdanica“ u Tuzli, član Uprave Udruženja šerijatskih sudaca i vježbenika za Bosnu i Hercegovinu; potom član Izbornog tijela Vakufsko-mearifskog sabora i član Izbornog tijela za izbor članova Ulema medžlisa i Reisul-uleme, gdje je svojim radom mnogo doprinio rješavanju važnih pitanja iz života IVZ u to doba.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, do 1943. godine, bio je kadija u Zagrebu, a nakon toga, jedno vrijeme, bio je savjetnik u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovalja, te ponovo prelazi na dužnost u Sarajevo gdje je dostigao položaj vrhovnog šerijatskog sudije. U Gazi Husrev-begovoj medresi je nastavio predavati kao honorarni nastavnik sve do 1962. godine. Kao šerijatski sudija u penziji, umro je 17. januara 1967. godine, a dan kasnije klanjana mu je dženaza i ukopan je na groblju Bare.
Učenici se prof. Imširovića sjećaju kao dobrog, blagog, nasmijanog, pristupačnog i sposobnog nastavnika koji je umio da zainteresira učenike za predmet koji predaje, da ih osposobi i ulije im oduševljenje za propise uzvišenog Islama, a svojim savjetima i nerijetko filozofskim mislima pokušavao ih je pripremiti za budući rad i životne poteškoće – istakao je dr. Malkić.
Govoreći o prosvjetno-upravnoj ulozi Ibrahim-ef. Imširovića u bosanskohercegovačkom društvu, a napose u radu i organizaciji Islamske vjerske zajednice u prvoj polovini i sredinom 20. stoljeća, dr. Ševko Sulejmanović, direktor Instituta za društvena i religijska istraživanja u Tuzli, kazao je kako je Ibrahim-ef. Imširović bio intelektualno darovit, profesionalno kompetentan, moralno dosljedan, veoma korektno i meritorno je obavljao niz dužnosti koje su mu povjeravane, od profesora i upravitelja Gazi Husrev-begove medrese, do pripravnika i šerijatskog sudije u Sarajevu i Tuzli, savjetnika u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja u Zagrebu u vrijeme NDH, i sudije u Vrhovnom šerijatskom sudu u Sarajevu.
Međutim, ono što posebno karakterizira ovog vrhunskog alima je njegova moralna dosljednost. Biografi kažu: Upamćen je kao skroman, nenametljiv, blag, uvijek nasmijan, sa svakim se lijepo ophodio, naročito prema svojim učenicima. Ako je mjerilo stvarne vrijednosti svakog čovjeka njegov život i odnos između onoga što daje zajednici i što od nje prima, onda nam kadija Imširović uistinu može biti primjer čovječnosti, empatije i moralne inteligencije. Stoga, svoje impresije o ovom alimu iznimne etičnosti i želim podijeliti sa vama – naglasio je dr. Sulejmanović.
O biografiji Muhamed-ef. Tufe uz kratak osvrt na jednu njegovu neobjavljenu studiju, govorila je hafiza dr. Behija Durmišević, profesorica Fikha u Gazi Husrev-begovoj medresi.
Muhamed-ef. Tufo rođen je u Sarajevu 1882. godine. U rodnom gradu završio je mekteb, ruždiju i Merhemića medresu. Godine 1908. završio je Šerijatsku sudačku školu. Potom odlazi u Istanbul gdje je 1916. dobio diplomu (idžazetnamu, licentia docendi) od Hasana ibn Alauddina ibn Husejna iz Akke. U Istanbulu je položio i strogi ispit ru'us. Hamdija Kreševljaković u časopisu Novi Behar u tekstu posvećenom Muhamed-ef. Tufi kaže: „Po povratku iz Istanbula kako mu je nauka bila prirasla srcu on se ne posvećuje lagodnoj kadijskoj službi, nego teškom i slabo plaćenom muderiskom zvanju.“ Za muderisa Gazi Husrev-begove medrese postavljen je dekretom Ulema medžlisa u oktobru 1916. i na ovoj dužnosti ostao je do kraja septembra 1920. godine. Godine 1928. imenovan je za profesora na Šerijatskoj sudačkoj školi, gdje ostaje do aprila 1937. kada ova škola prestaje raditi, jer je osnovana Viša islamska šerijatsko-teološka škola u kojoj je Muhamed-ef. Tufo imenovan docentom, a poslije toga vanrednim profesorom u kojem zvanju ga i smrt zatiče 17.5.1939. godine…
Njegovi biografi kažu da je u Begovoj džamiji držao vazove nekoliko godina. Držao je i privatne dersove. Tako je u krugu prijatelja i poštovalaca islamskih nauka prevodio i tumačio djela iz područja različitih islamskih disciplina – poput djela i Eš-Šifa i sličnih. Pored usmenog obraćanja ljudima Muhamed-ef. Tufo je koristio i riječ u svrhu objašnjavanja temeljnih principa islama i islamskog učenja. Pisao je originalne tekstove i prevodio sa arapskog i turskog jezika. Tako je u časopisu Muallim, tadašnjem glasilu Muallimsko-imamskog društva, napisao nekoliko tekstova, zapravo prijevoda čiji su autori istaknuti islamski pisci Šejh Muhamed Abduhu i Ahmed Rasim. A u časopisu Biser je pisao o Džemaludinu Afganiji. Ovi autori su nosioci ideja o neophodnosti buđenja muslimana i njihovog ponovnog stupanja na svjetsku scenu. Muhamed-ef. Tufo se ne okreće slučajno njima. On prijevode ovih autora uglavnom objavljuje u godinama kada je reisul-ulema u BiH bio Džemaludin-ef. Čaušević ili neposredno nakon njegovog mandata, čija misao islamske obnove i drukčije, raznovrsne mnogostrane artikulacije života u islamu nailazi na otpor jednog dijela uleme ali i na plodotvoran odziv u opredjeljivanju i mišljenju drugog dijela učenih ljudi ovih prostora.
U prvoj polovini 20. stoljeća, slično dešavanjima širom muslimanskog svijeta, na našim prostorima naviješćen je period islamske obnove sa željom da muslimani izađu iz srednjovjekovne usnulosti i evidentnog samozaborava. Iz predočavane ne baš lijepe stvarnosti muslimana ovog doba, o čemu je ponajviše pisao reisul-ulema Čaušević, alimi i inteligencija bivaju izloženi suočenju sa situacijom, koja je pokazivala krizu kao posljedicu udaljavanja od islama, čime se isticala nužnost njihovog povratka Kur'anu, hadisu i autentičnim islamskim vrijednostima.Tada se kroz originalne tekstove Džemaludina Čauševića i prijevode tekstova nekih islamskih autora, poput Muhameda Abduhua i Džemaludina Afganija, poziv za povratak izvorima islama počinje formulirati kao poziv muslimana za njihov islamski susret sa modernim vremenom i njegovim duhom nošenim znanošću i civilizacijom koji su sa Zapada već počeli bili napadati tradicionalni život islamskog svijeta. Muhamed-ef. Tufo ne oponira stavovima alima koji u navedenom kontekstu razvijaju kritiku magijskih nanosa, kritiku traženja pomoći od turbeta, i pri tom čekanja da halife i hilafet očuvaju vjeru muslimana ovih prostora…
Kada sam preuzela obavezu uraditi referat o Muhamed-ef. Tufi i kada sam preliminarno na Googleu ukucala njegovo ime, nije mi se pojavila informacija o njemu nekog od poznatih komentatora njegove biografije poput hfz. Mahmuda Traljića, Hamdije Kreševljakovića ili Mehmed-ef. Handžića. Pojavio se tekst rahmetli profesora Fikreta Karčića o jednoj neobjavljenoj raspravi o šerijatskim sudovima Muhamed-ef. Tufe. U ovom tekstu objavljenom u Analima GHB prof. Fikret Karčić kaže da je Muhamed-ef. Tufo jedan od bosansko-hercegovačkih autora koji se bavio i šerijatskim pravom, te da je u njegovoj zaostavštini pronađen rukopis jednog rada o šerijatskim sudovima. Ova neobjavljena studija je pisana grafitnom olovkom, u svesci sa širokim linijama, sa puno citata arapskog teksta. Na kraju hemijskom olovkom je napisano: Pisao: Muhamed Tufo, po čemu se zaključuje da je rukopis autograf – istakla je u svom izlaganju dr. Behija Durmišević.
O sačuvanim autografima rukopisnih djela Muhameda Tufe, njegovom prevodilačkom radu i privatnoj biblioteci rukopisa koja se danas čuva u fondovima Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, Osman Lavić, direktor Gazi Husrev-begove biblioteke kazao je: Da je Muhamed Tufo pripadao elitnom dijelu sarajevske uleme koja je počevši od prvog reisul-uleme Hilmi-ef. Hadžiomerovića pa sve do kraja XX stoljeća po kućama držala predavanja iz raznih oblasti islamskih nauka govori bilješka Fejzulah-ef. Hadžibajrića upisana grafitnom olovkom na početku rukopisa djela o životu Božijeg poslanika Muhameda, a.s. koja glasi: Prof. Muhamed Tufo, docent Više islamske šeriatsko-teološke škole u Sarajevu, jednoj grupi slušalaca prevodio je ovo djelo 1936-1938. godine po kućama. Bilo nas je 10- 12 slušalaca i još sam ja među živim. Rahmetli Tufo mi je nabavio i knjigu-rukopis, iz koje sam pratio prevođenje. Taj rukopis poklonio sam Gazi Husrev-begovoj biblioteci.
Od njegovih autorskih djela koja se u rukopisnoj formi čuvaju u GHB izdvajamo djelo iz šerijatskog prava, zatim pitanja i kratke radnje iz fikha i usuli-fikha, njegove bilješke na arapskom jeziku koje je upisivao čitajući raznu literaturu, mevdu’ hadis, mu’džize, te skice radova koje je publikovao u časopisima kao što su : Našim trgovcima, Prenošenje riječi, Prostitucija.
Kada govorimo o pisanoj ostavštini Muhameda Tufe recimo da je kao autor potpisao stotinjak radova. Najobimniji od njih su, svakako, radovi iz tefsira i hadisa…
Osim ovih radova koji se imaju razumjeti i kao udžbenici prezentirani u Glasniku-službenom glasilu Islamske zajednice za potrebe njegove muderiske službe, Tufo se javljao u svojstvu autora ili prevodioca i u drugim listovima kao što su El-Hidaja, Muallim, Misbah, tretirajući aktualne teme vremena u kojem je živio.
Biblioteka rahm. Muhameda Tufe je, kako smo rekli smiraj našla pod svodom Gazi Husrev-begove biblioteke. Zahvaljujući ovoj činjenici danas možemo steći cjelovitji uvid u njegova autografska rukopisna djela od kojih neka nisu objavljena. Neka od ovih djela su na arapskom a neka na bosanskom jeziku, pisana u dva pisma latinicom i arapskim pismom. Većina ovih djela je iz oblasti šerijatskog prava, što uz natpise iz tefsirske i hadiske nauke svjedoči o širokom obrazovanju i upućenosti Muhameda Tufe u više islamskih disciplina – kazao je mr. Osman Lavić.
Allah, dž.š., u Kurʼanu kaže: „Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim neće tugovati.“.
Profesor Gazi Husrev-begove medrese bio je i Abdulah-ef. Čelebić, koji je prije 30 godina preselio kao šehid i tako svojim đacima održao posljednji ders – kako se treba žrtvovati za svoju državu, za svoj din, za svoj narod, za svoju porodicu…
O šehidu, Abdulah-ef. Čelebiću, profesoru Gazi Husrev-begove medrese, generacijski blizak iz Medrese i sa studija na Fakultetu islamskih nauka, te radni kolega u Gazi Husrev-begovoj medresi, govorio je prof. Halim Husić, pomoćnik direktora za nastavu u Medresi.
Meni je prof. Čelebić bio prvo, srednjoškolski kolega, u generaciji iza mene, ja sam Medresu završio 1978. godine a on godinu dana kasnije. I mada obično stariji učenici nisu brzo registrovali i upoznavali one mlađe, sa Abdulah-ef. nije bilo tako. Bio je najmlađi u svojoj generaciji ali za glavu viši od svojih kolega u razredu i ono po čemu sam ga uz to, brzo registrovao, pored njegove vedre naravi, bilo je to da je nazivao selam kako svim uposlenicima Medrese tako i učenicima. Vi jednostavno niste mogli uspjeti prvi nazvati selam. Uz to bio je odličan učenik i među rijetkim učenicima koji su već od trećeg razreda mogli komunicirati na arapskom jeziku…
Na fakultetu je prof. Čelebić zbog svoga dobrog vladanja arapskim jezikom bio od koristi svim studentima a naročito svojoj generaciji i nama mlađima jer je nesebično pomagao svakome ko bi mu se obratio za pomoć. Po tome ga pamti večina svršenika FIN-a. Nakon toga smo 1984. godine postali radne kolege u Gazi Husrev-begovoj medresi. Nas nekoliko je u kratkom vremenu dobilo angažman u Medresi i po prirodi stvari kao početnici i poznanici intezivno smo sarađivali i međusobno se pomagali. Generalno gledano to su bila jako teška vremena. Politika je vršila veliki pritisak na IZ i uspjela polarizirati uposlenike u njoj do te mjere da se nije moglo biti „neutralan“ uz onu logiku da „ ko god nije s nama on je protiv nas“, tako da je to bilo jako teško podnositi. U jednom trenutku nekoliko nas profesora u Medresi bilo je razriješeno dužnosti i napisana su nam rješenja o postavljenju za imame u nekim selima oko Livna.
Kao kolega u Medresi prof. Čelebić je ispoljavao neobičnu energiju koju su i učenici prepoznali i prihvatili što se manifestovalo naglim interesom za arapski jezik koji je predavao a potom i kroz solidan broj učenika koji su mogli komunicirati na arapskom jeziku što je bio vidni pomak. Sam prof. Čelebić je još kao student radio kao prevodilac zajedno sa nekoliko kolega u đačkim domovima gdje su bili smješteni libijski đaci koji su se obrazovali u BiH – naveo je, između ostalog, u svom izlaganju prof. Husić.
Profesor Abdulah-ef. Čelebić je kao razrednik izveo jednu generaciju maturanata Gazi Husrev-begove medrese koja je svoje obrazovanje stjecala u ovoj školi od 1983. do 1987. godine. Među njima je bio i Haris Gorak, danas profesor u Mješovitoj srednjoj školi „Hazim Šabanović“ u Visokom. On je govorio o profesoru Abdulahu Čelebiću kao profesoru i razredniku a iz ugla njegovog nekadašnjeg učenika.
Rahmetli profesor Čelebić nije bio samo jedan u nizu profesora koji su meni i mojoj generaciji predavali jedan od nastavnih predmeta u Medresi. Profesor Čelebić je nama predavao više predmeta, tako da je on nama bio „glavni“ ili „osnovni“ profesor, kao što je to učitelj učenicima u osnovnoj školi. Predavao nam je Arapski jezik, Akaid, Tesawuf, Islamsku kaligrafiju a jedno kratko vrijeme i Kiraet. Ono što je bilo posebno za profesora Čelebića jeste da on nama nije predavao arapski jezik, nego nas je učio kako se uči arapski jezik…
Posebno zadovoljstvo, nama učenicima je bilo slušati profesora Čelebića dok nam je predavao Akaid, Tesawuf i Islamsku kaligrafiju. Iako je prošlo više od 30 godina, ja i dan danas čuvam svesku iz Akaida i Tesawufa. Mi smo bili generacija koja nije imala posebne udžbenike za svaki nastavni predmet, kao što je to danas. Naš glavni izvor informacija o nekoj islamskoj nauci, temi ili oblasti je bio sam profesor, i ono što bi nam on ispredavao, mi smo to zapisivali u sveske da bi mogli kasnije to i učiti…
Pored toga što nam je bio profesor, rahmetli profesor Čelebić je bio i naš razrednik. Moja generacija u Gazi Husrev-begovoj medresi 1983-1987. je prva i ujedno i jedina generacija koju je profesor Čelebić preuzeo (1983.) i izveo kao maturante. Mi učenici „B“ odjeljenja imali smo posebnu privilegiju da upoznamo profesora Čelebića malo više i bolje od ostalih učenika medrese koji su ga svakako upoznali kao vrhunskog „profesora“ – kazao je prof. Gorak.
Na kraju programa profesori Gazi Husrev-begove medrese proučili su kratke sure a hatma-dovu proučio je direktor Medrese dr. hfz. Mensur Malkić. Hatmu su proučili članovi Nastavničkog vijeća Medrese a drugu hatmu proučili su maturanti koji su završili Medresu 1987. godine.
